Međunarodna suradnja

Ministarstvo zaštite okoliša i energetike surađuje s drugim državama na pitanjima zaštite okoliša putem sklapanja i provođenja bilateralnih sporazuma te ujedno i redovitih razmjena informacija, odnosno održavanja bilateralnih međudržavnih sastanaka u svrhu ostvarenja što učinkovitije provedbe zaštite okoliša. U tu svrhu, Republika Hrvatska je sklopila bilateralne sporazume o suradnji na području zaštite okoliša s Azerbajdžanom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Mađarskom, Makedonijom, Srbijom i Turskom te Memorandum o suradnji s Albanijom. Trenutno je u pripremi sporazum o suradnji na području zaštite okoliša i prirode s Katarom.

Republika Hrvatska je stranka velikog broja multilateralnih međunarodnih ugovora te sudjeluje u radu međunarodnih organizacija i inicijativa koje su usmjerene zaštiti okoliša i održivom razvoju.

GEF (Global Environment Facility) – Fond za globalni okoliš

GEF je nezavisna financijska organizacija koja osigurava sredstva zemljama u razvoju za provedbu projekata vezanih za bioraznolikost, klimatske promjene, međunarodne vode, ozonski sloj i trajne organske onečišćujuće tvari, a koji doprinose očuvanju globalnog okoliša i promiču principe održivosti. GEF ujedno ima ulogu financijskog mehanizma za provedbu Konvencije o biološkoj raznolikosti, Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime, Stockholmske konvencije o trajnim organskim onečišćujućim tvarima, UN-ove konvencije o borbi protiv dezertifikacije. Također pomaže provedbu Montrealskog protokola o česticama koje oštećuju ozonski sloj te Konvencije o živi.

U GEF-u su okupljene 182 vlade članice, a partnerstvo čine međunarodne organizacije, nevladine organizacije i privatni sektor.

Projekti koje financira GEF predstavljaju vlasništvo pojedine zemlje i od njihovih se vlada očekuje da GEF-ove aktivnosti integriraju u kontekst svojih prioriteta zaštite okoliša i nacionalnog razvoja. Projektima upravljaju GEF-ove provedbene agencije, a nacionalna tijela političkog odlučivanja i planiranja projekata moraju biti upoznata s GEF-ovim operativnim politikama i procedurama te moraju osigurati nacionalnu i lokalnu podršku za nastavak aktivnosti po završetku pojedinog projekta. GEF-ove opće politike, operacije i članstvo odobrava Skupština GEF-a, koju čine predstavnici svih država, i koja odlučuje o izmjenama Instrumenta – dokumenta o osnivanju i radu GEF-a.

Glavno upravljačko tijelo GEF-a je njegovo Vijeće, sastavljeno od predstavnika 32 grupe država (konstituenci), koje razvija, usvaja i vrednuje GEF-ove programe, a rad Vijeća otvoren je za predstavnike nevladinih organizacija i civilnog društva.

Republika Hrvatska članica je GEF-a, a svojstvo zemlje primateljice imala je do članstva u EU.

Sredstvima GEF-a u Republici Hrvatskoj provedeno je ili je još u provedbi 14 nacionalnih projekata i 17 regionalnih i globalnih projekata čiji su nositelji nacionalne institucije, a provoditelji GEF-ove provedbene agencije (UNDP, Svjetska banka, UNEP i UNIDO):

  • Jačanje institucionalne i financijske održivosti nacionalnog sustava zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj - PARCS (GEF/UNDP)
  • Projekt kontrole onečišćenja okoliša Jadranskog mora I. (GEF/WB)
  • Projekt za reviziju Nacionalnog plana za provedbu Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima

  • Strateško partnerstvo za velike mediteranske ekosustave (GEF/UNEP MAP)
  • Projekt upravljanja Neretvom i Trebišnjicom (GEF/WB)
  • Zaštita i održivo korištenje krških vodonosnih sustava - DIKTAS (GEF/UNEP/UNESCO)

Link: Global Environment Facility (GEF)

Globalna mreža GEOparkova (GGN)

Globalna mreža geoparkova (GGN) je dobrovoljna mreža svjetskih geoparkova kojoj UNESCO pruža potporu, organizirajući rad tajništva GGN-a unutar UNESCO-a. Globalni geoparkovi su jedinstvena područja geološke baštine od međunarodnog značaja, gdje se želi prikazati povezanost geološke baštine s drugim aspektima, kao što je prirodna, kulturna i nematerijalna baština.

Četiri geoparka s područja Francuske, Njemačke, Grčke i Španjolske 2000. godine osnovali su Europsku mrežu geoparkova. Geopark je područje sa izraženom geološkom baštinom te strategijom za održivi gospodarski razvoj i promociju te baštine na dobrobit lokalne zajednice. Područja koja postanu članovi EGN-a (European Geopark Network), taj status dobivaju na četiri godine nakon čega se ponovno vrednuje aktivnosti i rad geoparka, što je vrlo značajan instrument u praćenju kvalitete upravljanja geoparkovima, te inovativan koncept među međunarodno zaštićenim područjima.
 
U rujnu 2007. godine na sedmoj sjednici Europske mreže geoparkova, kojoj je domaćin bio škotski park North West Highlands, međunarodno su prepoznate hrvatske prirodne vrijednosti te je Papuk postao prvi hrvatski geopark i 30. član Europske mreže te član Globalne mreže geoparkova.

Geopark Papuk je dio europske i svjetske mreže geoparkova čiji su glavni ciljevi zaštita, edukacija i održivi razvoj.

HORIZON 2020 / Unija za Mediteran

Povodom desete godišnjice Euro-mediteranskog partnerstva, na sastanku na vrhu održanom u Barceloni u studenom 2005. godine, stranke partnerstva su se obvezale da će pojačati napore ka smanjenju onečišćenja Sredozemnog mora do 2020. godine inicijativom Horizon 2020. Na konferenciji ministara zaštite okoliša u Kairu u studenom 2006. godine pokrenuta je inicijativa Horizon 2020 koja predstavlja jednu od ključnih inicijativa unutar Unije za Mediteran što je sadašnji naziv Euro-mediteranskog partnerstva. Za provedbu inicijative odgovoran je Upravni odbor.

Cilj inicijative je smanjiti onečišćenje Sredozemnog mora tako da se na odgovarajući način rješavaju najznačajniji izvori onečišćenja, a to su komunalni otpad, otpadne vode i emisije iz industrije koji su odgovorni za 80% zagađenja Sredozemnog mora.

Na sastanku Upravnog odbora Horizon 2020 u prosincu 2014. godine usvojen je Program rada za drugu fazu provedbe (2015. – 2020.) te su formirane tri grupe za provedbu i praćenje:

  1. grupa za investicije u projekte prevencije i smanjenja onečišćenja;
  2. grupa za jačanje kapaciteta;
  3. grupa za procjenu, praćenje i istraživanje.

U okviru grupe za jačanje kapaciteta u RH je od 2011. godine do 2013. godine održano 10 nacionalnih, subregionalnih i regionalnih radionica, a hrvatski stručnjaci su sudjelovali na više od 20 radionica diljem Europe.

Na sastanku ministara zaštite okoliša o okolišu i klimatskim promjenama Unije za Mediteran održanom 13. svibnja 2014. godine u Ateni, ministri su se složili oko pokretanja druge faze inicijative Horizon 2020 za smanjenje onečišćenja Mediterana, uz punu uključenost Tajništva Unije za Mediteran i UNEP/MAP-a. Uz ministarsku deklaraciju usvojena je i Mediteranska strategija obrazovanja za održivi razvoj čiji je cilj potaknuti države Mediterana na razvoj i uključivanje obrazovanja za održivi razvoj u formalne, neformalne i informalne obrazovne sustave.

Korisni linkovi:

Jadransko-jonska inicijativa

Jadransko-jonska inicijativa osnovana je na Konferenciji o sigurnosti i razvitku Jadranskog i Jonskog mora u Anconi, 19. - 20. svibnja 2000. godine, na kojoj je usvojena Ankonska deklaracija, kojom se članice obvezuju na suradnju na jačanju mira i sigurnosti u tom dijelu Europe, dobrosusjedske odnose, gospodarski razvoj, kopnenu prometnu povezanost, suzbijanje svih oblika kriminala, tehničku pomoć, zaštitu okoliša, zdravstvenu i kulturnu suradnju, razvoj turizma i pomorsku suradnju.

Ustrojeno je Jadransko-jonsko vijeće (JJV) na ministarskoj razini koje odlučuje o svim temeljnim i specifičnim pitanjima, uključujući područja i oblike suradnje država sudionica Inicijative, suradnje s ostalim međunarodnim organizacijama i inicijativama te političkim pitanjima u regiji.

Rad Inicijative odvija se kroz okrugle stolove koji su  podijeljeni u četiri tematske cjeline: Okrugli stol za okoliš i zaštitu od požara, Okrugli stol za turizam, kulturu i međusveučilišnu suradnju, Okrugli stol za malo i srednje poduzetništvo i Okrugli stol za promet i pomorstvo.

LIFE program

Nacionalna kontakt točka za LIFE program
Kontakt: life@mzoe.hr

Nikolina Petković Gregorić
nikolina.petkovicgregoric@mzoe.hr
tel: +385 1 3717 209
Služba za EU poslove
Radnička cesta 80, 10000 Zagreb

Više informacija o Programu LIFE potražite na poveznici: www.lifeprogramhrvatska.hr 

Objavljen je javni poziv za nacionalno sufinanciranje LIFE projekata: 
http://www.mzoip.hr/hr/ministarstvo/javni-pozivi-i-natjecaji.html 


LIFE program je financijski instrument EU za okoliš i klimatske aktivnosti. Cilj LIFE programa je doprinijeti implementaciji, ažuriranju i razvoju EU politike i zakonodavstva iz područja okoliša i klime kroz su-financiranje projekata koji imaju europsku dodanu vrijednost.

LIFE je započeo još 1992. (LIFE I: 1992-1995, LIFE II: 1996-1999, LIFE III: 2000-2006 i LIFE+: 2007-2013) od kada je sufinancirano 4.171 projekata za zaštitu okoliša i klime s otprilike 3,4 milijardi eura.

Europska komisija (DG Environment and DG Climate Action) upravlja LIFE programom. Komisija je delegirala provedbu velikog broja LIFE komponenti na Agenciju za mala i srednja poduzetništva (Executive Agency for Small and Medium-sized Enterprises EASME). Vanjski timovi za odabir, monitoring i komunikaciju daju podršku Komisiji i EASME.

Nova LIFE Uredba 2014-2020

UREDBA br. 1293/2013 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o uspostavljanju Programa za okoliš i klimatske aktivnosti (LIFE) i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 614/2007 objavljena 20. prosinca 2013. godine (Official Journal L 347/185) uspostavlja potprograme za Okoliš i Klimatske aktivnosti za sljedeće programsko razdoblje 2014. – 2020. za koje je osiguran budžet u iznosu od 3,46 milijarde eura.

LIFE program doprinijeti će održivom razvoju i postizanju ciljeva iz Strategije Europa 2020, Sedmog Akcijskog plana za okoliš i drugih relevantnih EU strategija i planova na području okoliša i klimatskih aktivnosti. 

Potprogram OKOLIŠ ima tri prioritetna područja:
Okoliš i učinkovitost resursa (demonstracijski; pilot)
Priroda i biološka raznolikost (najbolje prakse; demonstracijski; pilot)
Upravljanje okolišem i informacije (Informiranje, podizanje svijesti i širenje informacija)

Potprogram KLIMATSKE AKTIVNOSTI ima tri prioritetna područja:
Ublažavanje klimatskih promjena (najbolje prakse; demonstracijski; pilot)
Prilagodba klimatskim promjenama (najbolje prakse; demonstracijski; pilot)
Upravljanje i informacije na području klime (Informiranje, podizanje svijesti i širenje informacija)

Višegodišnji program rada

Višegodišnji program rada za program LIFE za razdoblje 2014. – 2017. uspostavlja okvir za upravljanje novim programom u sljedećem četverogodišnjem razdoblju. Sadrži okvirni popis prioritetnih tema LIFE projekata, indikativni proračun, objašnjava metodologiju za odabir projekata i uspostavlja pokazatelje rezultata za dva nova potprograma – Okoliš i Klimatske aktivnosti.

Ukupni proračun namijenjen financiranju projekata iz potprograma Okoliš je 1.1 milijarda Eura, a za potprogram Klimatske aktivnosti 0,36 milijuna Eura. 

Natječaj za LIFE projekte

Europska komisija otvarat će svake godine natječaje za su-financiranje projekata iz područja okoliša i klimatskih aktivnosti sukladno Višegodišnjem radnom programu.

Iz LIFE programa bespovratnim sredstvima sufinanciraju se: pilot projekti; demonstracijski projekti; projekti najbolje prakse;

Za vrijeme trajanja prvog višegodišnjeg programa rada (2014 -2017), najviša stope EU sufinanciranja je 60% prihvatljivih troškova, osim za prioritetno područje „Priroda i bioraznolikost“ gdje je moguće i do 75% za projekte koji se bave prioritetnim staništima ili vrstama u svrhu provedbe Direktive 92/43/EEZ ili vrstama ptica koje prioritetom za financiranje smatra Odbor za prilagođavanje tehničkom i znanstvenom napretku

Tradicionalni projekti – slični onima koji su se do sada financirali kroz LIFE + i prethodne LIFE programe – moraju biti pilot projekti, demonstracijski projekti ili projekti najbolje prakse

Neslužbeni prijevod dokumentacije za LIFE program 2016. 

Smjernice za podnositelje zahtjeva - Okolišno upravljanje i informacije 
Smjernice za podnositelje zahtjeva - Okoliš i učinkovito korištenje resursa
Smjernice za podnositelje zahtjeva - "Tradicionalni projekti" za klimatske aktivnosti 
Smjernice za podnositelje zahtjeva - Priroda i bioraznolikost 
Smjernice za podnositelje zahtjeva - Integrirani projekti - potprogram Okoliš 
Smjernice za podnositelje zahtjeva - Integrirani projekti - potprogram Klimatske aktivnosti 

Vodič za ocjenjivanje prijedloga projekata za potprogram Okoliš 
Vodič za ocjenjivanje prijedloga projekata za potprogram Klima 
Vodič za ocjenjivanje prijedloga za Integrirane projekte - potprogram Klimatske aktivnosti 
Vodič za ocjenjivanje prijedloga za Integrirane projekte - potprogram Okoliš 

Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava
Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za Integrirane projekte 
Prilog X.modelu Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava - Financijske i administrativne smjernice 

*U slučaju odstupanja mjerodavna je izvorna verzija na engleskom jeziku: 
http://ec.europa.eu/environment/life/funding/life2016/index.htm 
*Ministarstvo zaštite okoliša i energetike nije odgovorno za moguće pogreške ili kriva tumačenja nastala uslijed korištenja ovih dokumenata

LIFE projekti u Hrvatskoj

Pretražite dosadašnje LIFE projekte

 

 

 

 

Međuvladina znanstveno-politička platforma o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES)

Međuvladina znanstveno-politička platforma o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES) osnovana je u travnju 2012. godine kao neovisno međuvladino tijelo, kojem se u ožujku 2013. godine pridružila i Republika Hrvatska.

Jedna od glavnih funkcija IPBES Platforme je globalna procjena stanja bioraznolikosti, ekosustava i usluga koje pružaju društvu, uz jačanje uloge znanosti i struke u procesu donošenja odluka na političkoj razini. Proces je pokrenut s glavnim ciljem usporavanja gubitka bioraznolikosti, dok u isto vrijeme promiče održivo korištenje bioraznolikosti, aktivno uključujući zavičajne lokalne zajednice (indigenous local comunity). Vrednovanje bioraznolikosti koje će se provoditi kroz IPBES proces nije usmjereno samo na ekonomsku procjenu već uključuje kulturne i druge vrijednosti, a znanje zavičajnih lokalnih zajednica će biti integrirano u svim procjenama, dok bi regionalne i subregionalne procjene trebale imati ključnu ulogu u izgradnji kapaciteta.

Rezultati prve globalne studije će biti dostupni već u prosincu 2015. godine a obuhvatiti će tematiku oprašivanja i proizvodne hrane u svrhu njenog što boljeg razumijevanja te načina poboljšanja učinkovitosti postojećih politika. Druga globalna studija će se usredotočiti na status degradacije tla i njegovu obnovu diljem svijeta, kao i direktni učinak koji ima na bioraznolikost, usluge ekosustava i ljudsko blagostanja. Jedna od tematskih procjena će biti vezana za strane invazivne vrste (IAS) te procjenu održivog korištenja i očuvanja bioraznolikosti uz jačanje kapaciteta.

Funkcije Platforme

Cilj Platforme je ojačati povezivanje (interface) znanosti i politike u području bioraznolikosti i usluga ekosustava s ciljem očuvanja i održivog korištenja bioraznolikosti, dugoročnog ljudskog blagostanja i održivog razvoja, kroz sljedeće funkcije:

STVARANJE NOVOG ZNANJA: Platforma identificira i određuje prioritete za ključne znanstvene podatke koji su potrebni donositeljima politika na odgovarajućim razinama te katalizira napore za stvaranje novog znanja ulaskom u dijalog s ključnim znanstvenim organizacijama, donositeljima politika i fondacijama, ali ne bi trebala direktno poduzimati nova istraživanja;

PROCJENE: Platforma provodi redovne i pravovremene procjene prvenstveno na temelju dostupnih podataka o bioraznolikosti i uslugama ekosustava i njihovim međusobnim poveznicama, koje trebaju uključivati sveobuhvatne globalne, regionalne i po potrebi, subregionalne procjene. Te procjene moraju biti znanstveno utemeljene, nezavisne i recenzirane (engl. peer-review) te moraju utvrditi i navesti neizvjesnosti. Platforma vodi katalog relevantnih procjena, utvrđuje potrebu za regionalnim i subregionalnim procjenama i pomaže u kataliziranju podrške za subregionalne i nacionalne procjene, prema potrebi;

PODRŠKA PROVEDBI POLITIKA: Platforma podržava formuliranje i provedbu politika kroz identifikaciju alata i metodologija relevantnih za politike, poput onih koji proizlaze iz procjena, da bi se donositeljima odluka omogućio pristup tim alatima i metodologijama i, prema potrebi, promicao i katalizirao njihov daljnji razvoj;

IZGRADNJA KAPACITETA: Platforma određuje prioritete među ključnim potrebama za izgradnjom kapaciteta kako bi se unaprijedilo znanstveno-političko povezivanje na odgovarajućim razinama.

Više o IPBES Platformi možete pronaći na stranici www.ipbes.net.

Mješovita komisija za zaštitu voda Jadranskog mora i obalnog područja od onečišćenja

Mješovita komisija za zaštitu voda Jadranskog mora i obalnih područja osnovana je 1977. g. na temelju Sporazuma o suradnji na zaštiti voda Jadranskog mora i obalnih područja od zagađivanja sklopljenog 1974. godine između bivše Jugoslavije i Italije radi multidisciplinarnog rješavanja problema okoliša u Jadranskom prostoru. Republika Hrvatska stranka je Sporazuma o suradnji temeljem sukcesije međunarodnih ugovora, a ostale države članice Komisije su Republika Slovenija, Talijanska Republika i Crna Gora.

Svaka država imenuje predsjedatelja i članove komisije. U RH koordinaciju aktivnosti vodi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, a članovi su predstavnici ministarstava nadležnih za aktivnosti u okviru Komisije: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo financija, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. U radu Mješovite komisije sudjeluju i stručnjaci čiji se rad tiče problematike zaštite Jadrana.

Komisija razmatra sve probleme koji se odnose na zagađivanje voda Jadranskog mora i obalnog područja, daje prijedloge i preporuke vladama po pitanju istraživanja koja smatra potrebnim, daje mišljenje o programima i brine za njihovo usklađivanje, predlaže vladama mjere koje trebaju poduzeti za uklanjanje postojećih i sprečavanje novih uzroka zagađenja, podnose vladama nacrte međunarodnih propisa potrebnih za osiguranje čistoće Jadranskog mora. Komisija se dosad bavila sljedećim aktivnostima:

  • zajednički rad na kontinuiranom ispitivanju ekosustava Jadranskog mora,
  • suradnja i izravna međusobna pomoć u suzbijanju incidentnih onečišćenja i posebna zaštita osjetljivih područja te donošenje zajedničkog (Subregionalnog) Plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja Jadrana (Subregionalni plan intervencija potpisan je 2005. godine u Portorožu),
  • uspostavljanje sustava odvojene plovidbe odnosno uspostavljanje plovidbenih puteva Jadranom,
  • utvrđivanje i suzbijanje onečišćenja neadekvatnim rukovanjem i odlaganje krutog odnosno opasnog otpada,
  • suradnja u vezi s revitalizacijom i zaštitom ambijentalnih vrijednosti (krajobraza, prirode i graditeljskog nasljeđa),
  • saniranje najopterećenijih područja (Po, Tršćanski, Koparski, Riječki, Kaštelanski zaljev) te ostalih područja većih gradova, industrijskih zona i luka,
  • suradnja u preventivnoj zaštiti odnosno u provođenju daljnjih strategija razvoja usklađenog s očuvanjem resursa,
  • informativna djelatnost
  • rješavanje problematike balastnih voda u Jadranu.

Rad Komisije trenutno se odvija kroz tri potkomisije. Na sastanku Komisije u Portorožu u rujnu 2011. godine dotadašnje potkomisije preimenovane su u sljedeće:

  • U okviru Potkomisije za upravljanje balastnim vodama i planovima intervencija, koja je ujedno pruža potporu aktivnostima GloBallast (UNDP/GEF/IMO) projekta, pokrenute su aktivnosti na izradi Jadranske strategije upravljanja balastnim vodama.
  • Zadaća Potkomisije za integralno upravljanje obalnim područjem i održivi razvoj je promovirati sub-regionalnu i transnacionalnu suradnju i koordinaciju za pravovremenu provedbu Protokola za integralno upravljanje obalnim područjem i njegov Akcijski plan.
  • Potkomisija za provedbu Okvirne direktive o morskoj strategiji osnovana je s ciljem koordinacije aktivnosti i razmjene informacija između zemalja Jadrana na provedbi EU Direktive o morskoj strategiji. Kroz ovu Potkomisiju preispitat će se i uskladiti postojeći monitoring programi, liste indikatora i metodologije kako bi se izabrali najprikladniji za Jadran i kako bi se omogućila razmjena i uspoređivanje podataka.

Mješovita Komisija sastaje se godišnje jednom do dva puta, a svake godine domaćinstvo preuzima druga članica.

REC – Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu

Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu je međunarodno tijelo čiji je cilj zaštita okoliša. Osnovan je 1990. godine od strane Sjedinjenih Američkih Država, Europske komisije i Republike Mađarske te je pravno utemeljen na Povelji koju su uz Europsku komisiju potpisale vlade 31 države. REC provodi svoje aktivnosti na način da promovira suradnju među vladama, nevladinim organizacijama, privatnom sektoru te ostalim dionicima u okolišu potičući slobodan protok informacija i sudjelovanja javnosti u donošenju odluka. REC je smješten u Szentendreu, Republika Mađarska.

Link: Regional Environmental Center (REC)

 

Strategija EU za dunavsku regiju

Dunavska regija predstavlja jedno od najljepših prirodnih područja u Europi, no istodobno se nalazi u dinamičnom procesu promjena. Razvoj tog šireg europskog područja u integriranoj Europi odvija se pod geslom održivosti, stoga zahtjeva posebnu pozornost u pitanjima zaštite okoliša i prirode. Prekogranična zaštita i korištenje prirodnih resursa dunavske regije predstavlja izazov za međusobno usklađivanje nacionalnih i regionalnih prioriteta u području zaštite okoliša.

Strategija EU za dunavsku regiju (Dunavska strategija), koju čine Komunikacija Europske komisije o Dunavskoj strategiji i pripadajući Akcijski plan, usvojena je na kolegiju Europske komisije 8. prosinca 2010. godine. Kao makro-regionalna razvojna strategija, Dunavska strategija obuhvaća cjelokupni riječni sliv Dunava s ukupno 14 država (devet država članica Europske unije, te pet drugih europskih država).

Vlada RH je na sjednici 9. prosinca 2010. godine prihvatila informaciju o sudjelovanju RH u pripremama izrade Dunavske strategije. Strategija predstavlja okvir za nastavak suradnje sa zemljama regije te jačanje dunavskog identiteta, kao i fokusirano korištenje fondova Europske unije. Strategija je usvojena na sastanku Europskog vijeća 24. lipnja 2011. godine.

Zajedničkom izjavom europskog povjerenika za regionalnu politiku Johannesa Hahna i ministra vanjskih poslova Republike Mađarske Janosa Martonyja od 3. veljače 2011. Republici Hrvatskoj dodijeljena je uloga voditelja/su-koordinatora prioritetnog područja 6 Očuvanje bioraznolikosti, krajobraza te kakvoće zraka i tla (Priority Area 6 - To preserve biodiversity, landscapes and the quality of air and soils) zajedno sa saveznom zemljom Bavarskom. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode zaduženo je za koordinaciju prioritetnog područja 6.

Osnovni ciljevi Prioritetnog područja 6 (Očuvanje bioraznolikosti, krajobraza te kakvoće zraka i tla) su sljedeći:

  • Provedba zajedničkih mjera za zaštitu bioraznolikosti te očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova u dunavskoj regiji (primjerice upravljanje Natura 2000 područjima)
  • Uspostava zelene infrastrukture te obnavljanje najmanje 15% degradiranih ekosustava, uključujući i degradirana tla do 2020. godine, kako bi se doprinijelo učinkovitom očuvanju ekosustava te njihovih funkcija i usluga
  • Provedba aktivnosti u cilju sprječavanja širenja stranih invazivnih vrsta u svrhu smanjenja pritisaka na ekološki osjetljiva područja u dunavskoj regiji
  • Osiguranje održive populacije dunavske jesetre i drugih autohtonih vrsta riba.

Podrška dionicima - kako dobiti pismo preporuke za projekt

  • Prilikom traženja projektnih partnera u dunavskoj regiji te kod umrežavanja nositelja projekata
  • Pridruživanjem logotipa Dunavske strategije već financiranim projektima koji pridonose ostvarenju ciljeva („Labelling“) te izdavanjem pisma preporuke („Letter of Recommendation“) projektnim prijedlozima
  • Povezivanjem s drugim odgovarajućim projektima kao i prioritetnim područjima, pri čemu se zajedničkom promidžbenom aktivnosti pridonosi povećanju učinka i vidljivosti projekata

Kriteriji za izdavanje pisma preporuke za prijedloge projekata

  • Projekt ima transnacionalni utjecaj u dunavskoj makro-regiji ili u njenom većem dijelu, koji proizlazi iz regionalnih i lokalnih aktivnosti
  • Najveći dio projekta, njegovih aktivnosti i povezanih utjecaja se nalazi u dunavskoj regiji.
  • Projekt pokazuje mjerljive koristi za provedbu Dunavske strategije
  • Projekt je u skladu s relevantnim prioritetnim područjem i nije u suprotnosti s ciljevima Stupa II (Okoliš) Dunavske strategije
  • Projekt osigurava konkretne rezultate za prioritetno područje i pridonosi ostvarivanju njegovih ciljeva i/ili aktivnosti
  • Projektna prijava treba biti realistična kako bi se projektni prijedlog mogao aplicirati na relevantne izvore financiranja

Ukoliko svoj projekt želite povezati s Dunavskom strategijom, obratite nam se: EUSDRbiodiversity@mzoip.hr

Suradnja s EU institucijama

Sve koordinacijske poslove vezano uz suradnju s EU institucijama obavlja Služba za europske integracije. To se, između ostalog, odnosi na radne skupine Vijeća za okoliš, za koja se u okviru redovitog zakonodavnog postupka izrađuju stajališta RH na prijedloge propisa Europske komisije koje zajednički donose Europski parlament i Vijeće EU. Služba obavlja i koordinaciju i izradu stajališta i svih podloga za sastanke Međuresorne radne skupine i Koordinacije za vanjsku i europsku politiku.

Služba djeluje kao glavna kontakt točka za primanje i koordinaciju dokumenata Europske unije koji se dostavljaju od strane Stalnog predstavništva RH pri EU u cilju sudjelovanja u radnim skupinama Vijeća Europske unije, odborima i stručnim skupinama Europske komisije.

U Službi se koordinira izrada Programa za preuzimanje i provedbu pravne stečevine, kontinuirano tijekom godine prate statusi donošenja planiranih propisa te se vodi postupak ispunjavanja baze podataka EK (MNE baza) u kojoj države članice unose podatke o prenošenju direktiva EU u nacionalno zakonodavstvo.

Služba obavlja i poslove vezane uz koordinaciju i podršku IPA projektima namijenjenih jačanju institucionalnih sposobnosti za pridruživanje (IPA I komponenta) iz nadležnosti Ministarstva odnosno u okviru sektora Okoliš, djeluje kao kontakt točka za te projekte te obavlja aktivnosti vezane uz ostale instrumente i programe Europske unije kao što su IPA II komponenta – prekogranična suradnja, LIFE, Višekorisnički IPA program, te putem Ministarstva vanjskih i europskih poslova koordinira suradnju s Uredom TAIEX tehničke pomoći.

 

UNDP – Program Ujedinjenih naroda za razvoj

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) je globalna razvojna mreža Ujedinjenih naroda, koja djeluje u 177 zemalja i teritorija.

UNDP je jedna od agencija Ujedinjenih naroda koja ima za cilj pomoći državama u jačanju kapaciteta za rješavanje nacionalnih i globalnih izazova razvoja. Fokus UNDP-a je na sljedećim područjima: vladavina demokracije, smanjenje siromaštva, sprečavanje kriza i oporavak, energetska učinkovitost i zaštita okoliša, socijalno uključivanje ranjivih skupina te borba protiv HIV/AIDS-a.

UNDP-ova prisutnost u Republici Hrvatskoj regulirana je Standardnim osnovnim ugovorom o suradnji s Vladom Republike Hrvatske koji je potpisan 1996.

Od 1. srpnja 2014. g. UNDP u Hrvatskoj djeluje kao Projektni ured koji se samostalno financira te također obavlja neke regionalne funkcije poput razmjene znanja na područjima UNDP-ove komparativne prednosti. Opseg aktivnosti i mandat projektnog ureda uključuje projekte koji su trenutno u fazi provedbe i eventualno nove angažmane zatražene od strane hrvatskih državnih institucija te u skladu s UNDP-ovim radom u novim državama članicama EU. Prema ugovoru s Vladom, UNDP će nastaviti provoditi projekte u Republici Hrvatskoj do kraja 2017.

Za Ministarstvo zaštite okoliša i prirode kao nositelja, UNDP je u razdoblju od 2007. do 2012. proveo Projekt očuvanja i održivog korištenja bioraznolikosti na dalmatinskoj obali putem održivog razvitka obalnog područja (COAST).

Također, UNDP je ovlaštena međunardna agencija za provedbu projekata koji se financiraju iz Globalnog fonda za okoliša (GEF) te trenutno u RH provodi UNDP-GEF projekt za održivo upravljanje sustavom nacionalnih zaštićenih područja PARCS.

UNDP kao Projektni ured je usmjeren na promoviranje održivih energetskih rješenja, nisko-ugljični razvoj, očuvanje zaštićenih područja prirode i zaštitu prirode, poboljšanje životnih i gospodarskih prilika u ratom zahvaćenim područjima, ruralnim i udaljenim područjima; zagovaranje potpune socijalne uključenosti osoba s invaliditetom, manjina i drugih ranjivih te razmjenu znanja o integracijskom procesu Hrvatske u EU s drugim zemljama u regiji. 

Link: www.hr.undp.org

 

UN/ECE Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu

UN/ECE je jedna od pet regionalnih komisija UN-a, osnovana 1947. od ECOSOC-a, čije sjedište se nalazi u Ženevi. Glavni joj je zadatak promicanje gospodarske suradnje među svojih 56 članica. Predstavlja forum gdje države zapadne, središnje i istočne Europe, središnje Azije i Sjeverne Amerike surađuju na području gospodarstva, energije, okoliša, ljudskih naselja, populacije, statistike, drvne industrije, trgovine i transporta itd. Aktivnosti Komisije uključuju analizu opće politike, razvoj konvencija, propisa i standarda kao i tehničku pomoć.

U aktivnostima Komisije sudjeluje preko 70 organizacija i nevladinih udruga.

Republika Hrvatska sudjeluje u radu Komisije.

Link: UN/ECE Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu

Odbor za politiku okoliša (CEP)

UN Odbor za politiku okoliša (Committe on Environmental Policy) pruža zajedničke smjernice politike na području okoliša i razvoja, priprema ministarske sastanke, izrađuje međunarodne zakone na području okoliša te podupire međunarodne inicijative u UN/ECE regiji. Rad CEP-a temelji se na tri osnovna strateška stupa:

  1. sudjelovanje u dvjema glavnim međunarodnim procesima suradnje tj. u procesu Okoliš za Europu (Environment for Europe) te u regionalnom promicanju Agende 21 i Plana provedbe iz Johannesburga;
  2. izrada i provedba Izvješća o stanju okoliša (Environmental Performance Reviews) za zemlje srednje i istočne Europe;
  3. jačanje sveukupne učinkovitosti konvencija o okolišu i razmjena iskustva u svezi s njihovom provedbom.

Ministarstvo je uključeno u rad CEP-a i sudjeluje na sjednicama CEP-a te u pojedinim radnim skupinama.

Link: UN/ECE Committee on Environmental Policy (CEP)

Proces Okoliš za Europu (EFE)

Proces Okoliš za Europu započeo je održavanjem prve Pan-europske konferencije ministara zaštite okoliša u Dobrisu, 1991., (bivša Čehoslovačka). Na toj je konferenciji naglašena potreba izrade Izvješća o stanju okoliša u Europi te na temelju toga, izrade Programa za okoliš za Europu kao i Plana djelovanja za okoliš za Europu. Na drugoj i trećoj ministarskoj konferenciji u Luzernu (1993.) i Sofiji (1995.) postignut je značajan napredak u izradi tih dokumenata te je u Sofiji usvojen dugoročni Program zaštite okoliša na pan-europskoj razini, pripremljen u okviru UN/ECE-a. Taj je program ujedno pokušaj operacionalizacije Agende 21 u europskom kontekstu, napose odredbi koje se odnose na integriranje politike zaštite okoliša u ostale sektore. Program služi kao okvir za bolju koordinaciju nacionalnih i međunarodnih napora za poboljšanje stanja okoliša u Europi te obuhvaća široki krug pitanja i sadrži mnogobrojne preporuke. Odredbe Programa ujedno omogućuju da se on modificira i proširuje u okviru iskustva stečenog u njegovoj provedbi. Na četvrtoj ministarskoj konferenciji u Aarhusu, 1998, razmatran je napredak postignut u provedbi tog Programa te je zatraženo od ECE Odbora za politiku okoliša da nastavi s procjenom napretka, uzimajući u obzir drugo izvješće o stanju okoliša u Europi («Europe's Environment: The Second Assessment») u cilju provedbe prioritetnih aktivnosti na pan-europskoj razini u okviru dugoročnog programa rada te da o njemu izvijesti na Petoj ministarskoj konferenciji u Kijevu.

5. ministarska konferencija EfE - Kiev, 2003.

  • ključni dokument koji je na konferenciji usvojen bio je Ministarska deklaracija
  • usvojena su tri protokola: Protokol o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš – SEA Protocol, o građanskoj odgovornosti i naknadi za štete izazvane prekograničnim utjecajima industrijskih nesreća na prekogranične vode – Civil Liability Protocol, te protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćavala-Pollutant release and transfer registers
  • RH je potpisala 2 protokola: Protokol o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš pri Espoo konvenciji te Protokol o registrima ispuštanja i prijenosu onečišćujućih tvari pri Aarhuškoj konvenciji.
  • usvojen je dokument Smjernice za reformiranje cijena energije i subvencija
  • usvojena je Izjava o obrazovanju za održivi razvoj kojom se pozivaju ministri obrazovanja, kao i ostali relevantni ministri, da se uz ministre zaštite okoliša aktivno uključe u izradu Strategije za obrazovanje za održivi razvoj
  • usvojen dokument pod nazivom «Partnerstvo na području okoliša u UN/ECE regiji: strategija zaštite okoliša za zemlje istočne Europe, Kavkaza, i srednje Azije. Strateški okvir.» Time je pokrenut proces kojim se dosadašnje aktivnosti u okviru EfE procesa vezane za poboljšanje stanja okoliša u zemljama srednje i istočne Europe preusmjeravaju na EECCA zemlje.

Na 6. ministarskoj konferenciji EfE u Beogradu, 10. – 12. listopada 2007. konferenciji razmatrale su se tri glavne teme:

  • ocjena napretka u provođenju dogovorenih obveza (stanje okoliša te monitoring, obrazovanje za održivi razvoj, bioraznolikost);
  • izgradnja kapaciteta i partnerstvo za podršku provedbi (perspektive za JIE, okolišna politika te međunarodna konkurentnost i financiranje, implementacija okolišne politike);
  • budućnost procesa „Okoliš za Europu“ (donošenje Ministarske deklaracije)

Na zajedničkoj sjednici ministara okoliša i obrazovanja prihvaćena je Zajednička izjava ministara obrazovanja i okoliša UN/ECE regije o obrazovanju za održivi razvoj u kojoj se izražava predanost daljnjoj provedbi obrazovanja za održivi razvoj u regiji.

Na dijelu konferencije posvećenom bioraznolikosti usvojena je Beogradska ministarska izjava o biološkoj raznolikosti među čijim najznačajnijim elementima treba izdvojiti buduću bezrezervnu podršku ministara zaštite okoliša Europe procesu uspostave funkcionalne Pan-europske ekološke mreže (PEEN), ustrajnost u provedbi Kijevske rezolucije o biološkoj raznolikosti te ostvarivanja cilja zaustavljanja gubitka biološke raznolikosti do 2010. godine (Countdown 2010 Initiative) jačanjem suradnje među svim interesnim skupinama. Prihvaćena je Ministarska deklaracija čijim je konačnim tekstom prihvaćen dokument «Budućnost EfE procesa» kojim se određuje da se proces nastavlja uz provedbu reforme njegove strukture i sužavanje tematskih područja u njegovom fokusu, od kojih su ključna: jačanje okolišnih institucija i organizacija i provedba instrumenata politike; jačanje okolišnog monitoringa i ocjene stanja; prekogranična i subregionalna pitanja u UN/ECE regiji te nove pojave od važnosti za regiju neobuhvaćene drugim procesima. Također, nastavak procesa se treba koncentrirati na aktivnosti koje su usmjerene k rezultatima i akcijama (result-based, action-oriented).

7. ministarska konferencija 'Okoliš za Europu' održana je u Astani, Kazahstan u rujnu 2011. godine. Bila je posvećena dvjema temama: Održivo upravljanje vodama i ekosustavima vezanim za vode te 'Ozelenjavanje' gospodarstva – uključivanje okoliša u gospodarski razvoj.

Usvojenom Ministarskom deklaracijom, između ostalog, potvrđuje se važnost i predanost ciljevima procesa Okoliš za Europu; prepoznaje se značaj vode i dalje prisutni pritisci na vode i vodne ekosustave te se potiče unapređenje sustava i okolišnih politika;  izražava se spremnost na nastavak provedbe načela integriranog upravljanja vodnim resursima; potiče države na potvrđivanje i provedbu relevantnih višestranih okolišnih sporazuma i sklapanje međudržavne sporazume o upravljanju prekograničnim vodama; potiče osiguravanje poticaja za učinkovito korištenje voda i stvaranje prihoda za financiranje vodnih usluga koje osiguravaju puni povrat troškova uz odgovarajuću zaštitu socijalno osjetljivih skupina; podržava Astanska Akcija za vode i poziva države i dionike na njezinu provedbu; naglašava potreba za jačanjem napora za prijelaz na zeleno gospodarstvo kroz podršku razdvajanju gospodarskog rasta od propadanja okoliša, poticanjem zelenog ulaganja u različite gospodarske sektore, primjenom učinkovitih mješavina instrumenata politike za promicanje učinkovitosti resursa i podrškom istraživanju, inovacijama, izobrazbi i obuci u cilju osiguravanja postizanja zelenog i konkurentnog gospodarstva; izražava spremnost na preuzimanje vodstva u prijelazu na zeleno gospodarstvo i odlučuje o uspostavi redovitog procesa procjene okoliša i razvoju Zajednički informacijski sustav zaštite okoliša (SEIS) diljem regije.

8. ministarska konferencija održana je u Batumiju, Gruzija u lipnju 2016. godine na temu ozelenjavanja gospodarstva u Pan-europskoj regiji i poboljšanja kvalitete zraka za bolji okoliš i ljudsko zdravlje.

Na konferenciji je usvojena ministarska deklaracija "Zelenije, čišće, pametnije!" kojom se podržava dobrovoljni "Pan-europski strateški okvir za ozelenjavanje gospodarstva" i pozdravlja "Inicijativa iz Batumija za zeleno gospodarstvo" te se poziva na njihovu provedbu. Također, podržava se dobrovoljna inicijativa "Djelovanje za čišći zrak iz Batumija" te se obvezuje unaprijediti kvalitetu zraka za bolji okoliš i ljudsko zdravlje i kroz suradnju rješavati prekogranične utjecaje i baviti se unaprijeđenom koordinacijom i usklađenosti politika na nacionalnoj i regionalnoj razini.

U okviru segmenta posvećenom obrazovanju za održivi razvoj na kojem su sudjelovali ministri zaštite okoliša i obrazovanja, usvojen je novi Okvir za provedbu Strategije za obrazovanje za održivi razvoj do 2019. godine i Ministarska izjava o obrazovanju za održivi razvoj.

Link: UN/ECE Environment for Europe process (EfE)

 

Program ocjene provedbe zaštite okoliša (Environmental Performance Review - EPR)

Odlukom ministara zaštite okoliša na konferenciji 'Okoliš za Europu' 1991. godine pokrenut je Program ocjene provedbe zaštite okoliša (EPR).

Radi se o izradi opsežnog izvješća o stanju okoliša u pojedinim državama članicama UN Gospodarske komisije za Europu (UN/ECE). Svrha mu je unaprijediti upravljanje okolišem i ojačati mehanizme njegove zaštite kroz ocjenu trenutnog stanja, donošenje zaključaka i davanje preporuka Vladi za buduće aktivnosti u cilju poboljšanja stvaranja politika, usvajanja najbolje prakse te usklađivanja s utvrđenim standardima i principima. Program ocjene u državama koje nisu članice OECD-aprovodi UN/ECE-ov Odbor za politiku okoliša (CEP).

Glavni ciljevi EPR programa su:

  • pomoći državama u unaprjeđenju upravljanja okolišem donošenjem konkretnih preporuka za osmišljavanje boljih politika i njihovu provedbu
  • promicati razmjenu informacija vezano za politike i iskustva između država
  • pomoći integrirati politike zaštite okoliša u sektorske gospodarske politike (npr. poljoprivreda, energetika, promet, turizam i zdravlje)
  • promicati veću odgovornost prema drugim državama i prema javnosti
  • jačati suradnju s međunarodnom zajednicom.

Prvo EPR izvješće u RH provedeno je 1999. godine. Provedba drugog ciklusa EPR-a u RH započela je u listopadu 2012. godine, a do kraja 2013. godine završena je izrada Izvješća od devet poglavlja, kao i pripadajućih preporuka koje se odnose na planiranje, kreiranje i implementaciju okolišnih politika, mobilizaciju financijskih resursa za zaštitu okoliša i integraciju okolišnih pitanja u gospodarstvo i promicanje održivog razvoja.

Preporuke su usvojene 24. listopada 2013. godine na 19. sastanku UN/ECE-ovog Odbora za politiku okoliša (CEP) u Ženevi.

Link: UNECE Environmental Performance Review

 

Praćenje stanja okoliša

Na ministarskoj konferenciji 'Environment for Europe' održanoj u Aarhusu, Danska, 1998. zatraženo je od Europske agencije za okoliš (EEA), da u suradnji s drugim međunarodnim organizacijama, za kijevsku konferenciju pripremi treće pan-europsko izvješće o stanju okoliša (Kijevsko izvješće), utemeljeno na indikatorima. Ad hoc radna grupa za praćenje stanja okoliša formirana je radi koordinacije izrade Kijevskog izvješća, posebice prikupljanja podataka, izrade procjena temeljem njih te osiguravanja kompatibilnosti podataka.

Za 7. konferenciju EfE u Astani 2011., EEA je izradila Pan-Europsko Izvješće o okolišu pod nazivom Assessment of Assessments. Jedan od glavnih zaključaka izvješća je potreba poboljšanja prikupljanja podataka i izvješćivanja te razvoja zajedničkog informacijskog sustava (SEIS). Na konferenciji je odlučeno o njegovoj uspostavi.

Link: UNECE Monitoring and Assessment 

Obrazovanje za održivi razvoj (OOR)

Koncept obrazovanja za održivi razvoj (OOR) promoviran je kroz Agendu 21 (1992.) i kroz UN-ovu rezoluciju o Desetljeću obrazovanja za održivi razvoj 2005. - 2014. kako bi se potakli procesi za integriranje načela, vrijednosti i prakse održivog razvoja u sve vidove odgoja i obrazovanja u cilju rješavanja socijalnih, gospodarskih, kulturnih i okolišnih izazova u 21. stoljeću te kako bi se potaknule promjene u ponašanju. Slijedom toga je Gospodarska komisija za Europu UN-a (UN/ECE) 2005. godine usvojila Strategiju za obrazovanje za održivi razvoj koja potiče uvođenje i promicanje obrazovanja za održivi razvoj u državama UN/ECE regije u cilju ostvarenja zajedničke vizije.

Ciljevi su joj:

  1. osigurati da politički, regulatorni i operativni okviri podržavaju OOR;
  2. promicati održivi razvoj kroz formalno, neformalno i informalno učenje;
  3. pružiti nastavnicima stručnost za obuhvaćanje održivog razvoja u njihovo podučavanje;
  4. osigurati pristup primjerenim alatima i materijalima za OOR;
  5. promicati istraživanje o OOR-u i razvoj istog;
  6. jačati suradnju za OOR na svim razinama unutar UN/ECE regije.

Strategija je usvojena na sastanku na visokoj razini ministara okoliša i obrazovanja održanom u ožujku 2005. u Vilniusu, Litva, na kojem je usvojen i okvir za njenu provedbu prema kojem države trebaju izraditi Nacionalne planove provedbe kao središnji element provedbe. Vlada RH je je usvojila Akcijski plan za obrazovanje za održivi razvitak u travnju 2011. godine koji se kontinuirano provodi.

Kompetencije u obrazovanju za održivi razvoj

U obrazovanju za održivi razvoj vrlo važnu ulogu imaju edukatori koji i sami moraju imati određene kompetencije kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja. Stoga je Stručna skupina UN/ECE-a izradila Kompetencije u obrazovanju za održivi razvoj koje su usvojene u siječnju 2011. godine. Kompetencije predstavljaju 'minimalni standard' kojem svi edukatori trebaju težiti, a okupljene su oko tri osnovne karakteristike obrazovanja za održivi razvoj: holistički pristup, osmišljavanje promjene i ostvarivanje preobrazbe.  


Izvješće o provedbi Strategije za obrazovanje za održivi razvoj

U svrhu sveobuhvatnog pregleda provedbe Strategije, uspostavljen je mehanizam izvješćivanja za cijelu UN/ECE regiju. Prvo obvezno izvješćivanje provedeno je 2010. godine, a drugo 2014. godine.

 

Okoliš i zdravlje

Prvi zajednički sastanak ministara zaštite okoliša i zdravlja održan je 1989. u Frankfurtu i rezultirao je Europskom poveljom o okolišu i zdravlju. Dogovoreni su osnovni principi, mehanizmi i prioriteti za programe okoliša i zdravlja te ustanovljen WHO Europski Centar za okoliš i zdravlje.

Na drugoj ministarskoj konferenciji 1994. u Helsinkiju usvojena je Deklaracija za djelovanje u okolišu i zdravlju koja je potakla izradu Europskog plana djelovanja za okoliš i zdravlje. Zemlje su obvezane na izradu nacionalnih planova djelovanja (NEHAP) i osnovan je prvi Europski odbor za okoliš i zdravlje (EEHC).

Treća ministarska konferencija 1999. godine u Londonu, pod temom 'Djelovanje u partnerstvu', bila je najveći politički događaj dotad. Usvojen je Protokol o vodi i zdravlju uz Konvenciju o zaštiti i korištenju prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera, Povelja o prometu, okolišu i zdravlju te Londonska deklaracija koja je produžila mandat EEHC za organizaciju ovih konferencija.

Konferencija u Budimpešti, 2004. pod nazivom 'Budućnost naše djece', bila je četvrta u nizu, a o njezinoj se glavnoj temi odlučilo temeljem odgovora pojedinih zemalja i nevladinih udruga na upitnik o interesima, preokupacijama i potrebama, čime je potvrđeno da je zdravlje budućih generacija u srcu održivog razvoja. Cilj prethodnih, a i ove konferencije, bio je eliminacija najznačajnijih prijetnji zdravlju iz okoliša, pristupom bolje spriječiti, nego liječiti. Na konferenciji je usvojena deklaracija i Europski plan djelovanja za okoliš i zdravlje djece (CEHAPE).

5. ministarska konferencija o okolišu i zdravlju održana je u Parmi, Italija 2010. godine uz hrvatsko sudjelovanje na razini državnog tajnika za zdravstvo. Usvojena je Parmska deklaracija o okolišu i zdravlju, Europski regionalni okvir djelovanja, dokument Budućnost procesa okoliš i zdravlje (2010.-2016.) – Institucionalni okvir te Deklaracija mladih.

6. ministarska konferencija o okolišu i zdravlju održat će se u lipnju 2017. godine u Ostravi, Češka.

 

Pan-europski program za promet, okoliš i zdravlje (THE PEP)

THE PEP je jedinstveni model međusektorske koordinacije politika na području prometa, zdravlja i okoliša te platforma za međunarodnu suradnju i razmjenu dobrih praksi, kojeg su zajedno uspostavile Gospodarska komisija Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE) i Regionalni ured za Europu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/Europe) na 2. sastanku na visokoj razini o prometu, okolišu i zdravlju u Ženevi 2002. godine. Cilj programa je pomoći državama članicama UNECE-a i WHO-a, kao i drugim zainteresiranim dionicima, u razvoju i provedbi održivih prometnih politika koje stavljaju naglasak na učinke prometa na zdravlje i okoliš.

Na 3. sastanku na visokoj razini održanom u Amsterdamu 2009. godine, usvojena je ministarska deklaracija kojom su definirana četiri prioritetna cilja THE PEP-a:

  1. pridonošenje održivom gospodarskom razvoju i poticanje stvaranja poslova kroz ulaganja u okolišno i zdravstveno prihvatljiv prijevoz;
  2. upravljanje održivom mobilnošću i promoviranje učinkovitijeg prijevoznog sustava;
  3. smanjenje emisije stakleničkih plinova iz prijevoza, onečišćivaća zraka i buke;
  4. promicanje politika i mjera koje vode prema zdravim i sigurnim načinima prijevoza.

Također, usvojeni su sljedeći provedbeni mehanizmi THE PEP-a:

  • izrada nacionalnih akcijskih planova za promet, okoliš i zdravlje;
  • pokretanje THE PEP "štafete" odnosno organiziranje radionica za razmjenu iskustava i najboljih praksi u održivom i zdravom prometu i mobilnosti;
  • osnivanje THE PEP Partnerstva.

Na 4. sastanku na visokoj razini održanom u Parizu 2014. godine usvojena je ministarska deklaracija kojom je postavljen i peti prioritetni cilj koji se odnosi na integraciju prometnih, zdravstvenih i okolišnih ciljeva u politike urbanog i prostornog planiranja.

Do danas je osnovano više tematskih partnerstva unutar THE PEP-a, a to su: Partnerstvo za promociju biciklizma, Alat za zdravstveno-gospodarsku procjenu za hodanje i biciklizam (Health Economic Assessment Tools - HEAT), Partnerstvo za poslove u zelenom i zdravom prometu, Partnerstvo za eko-vožnju te Partnerstvo za integraciju ciljeva prometa, zdravlja i okoliša u politike urbanog i prostornog planiranja.

Link: UN/ECE THE PEP

UN/ECE međunarodni sporazumi i pripadajući protokoli

1. Konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima
(Geneva, 1979.)
Na temelju notifikacije o sukcesiji Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 8. listopada 1991. NN-MU br. 12/93.

  • Protokol o dugoročnom financiranju Programa suradnje za praćenje i procjenu prekograničnog prijenosa onečišćujućih tvari u zraku na velike udaljenosti u Europi (EMEP) uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979.
    (Geneva, 1984.)
    Na temelju notifikacije o sukcesiji Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 8. listopada 1991. NN-MU br. 12/93.

  • Protokol o daljnjem smanjenju emisija sumpora uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979.
    (Oslo, 1994.)
    Objavljen je u NN-MU br. 17/98 i ispravak br. 3/99, stupio je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 27. travnja 1999.

  • Protokol o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979.
    (Göteborg, 1999.)
    Republika Hrvatska potpisala je Protokol 1999. Objavljen je u NN-MU br. 04/08, stupio je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. siječnja 2009. a taj datum je objavljen u NN-MU br. 7/08.

  • Protokol o nadzoru emisija hlapljivih organskih spojeva ili njihovih prekograničnih strujanja uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine
    (Geneva, 1991.)
    Objavljen je u NN-MU br. 10/07, stupio je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. lipnja 2008. godine a taj je datum objavljen u NN-MU br. 2/08.

  • Protokol o nadzoru emisija dušikovih oksida ili njihovih prekograničnih strujanja uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine
    (Sofia, 1988.)
    Objavljen je u NN-MU br. 10/07, stupio je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. lipnja 2008. godine a taj je datum objavljen u NN-MU br. 2/08.

  • Protokol o teškim metalima uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine
    (Aarhus, 1998.)
    Objavljen je u NN-MU br. 05/07, stupio je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. prosinca 2007., a taj datum je objavljen u NN-MU br. 9/07.

  • Protokol o postojanim organskim onečišćujućim tvarima uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine
    (Aarhus, 1998.)
    Objavljen je u NN-MU br. 05/07, stupio ja na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. prosinca 2007, a taj je datum objavljen u NN-MU br. 9/07.

2. Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica
(Espoo, 1991.)
Objavljena je u 'Narodnim novinama – Međunarodni ugovori' (dalje u tekstu) NN–MU br. 6/96, stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 10. rujna 1997. 

Zakon o potvrđivanju Izmjene i dopune Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, Sofija 27. veljače 2001. i Izmjene i dopune Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, Cavtat 4. lipnja 2004.
Objavljen je u NN-MU br. 7/08, a Ispravak zakona u NN-MU br. 1/09.

  • Protokol o strateškoj procjeni okoliša
    (Kijev, 2003.)
    Republika Hrvatska potpisala je Protokol 23. svibnja 2003., koji je usvojen i objavljen u NN -MU br. 7/09. Protokol je stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 11. srpnja 2010., a taj je datum objavljen u NN-MU br. 3/10.

3. Konvencija o prekograničnim učincima industrijskih akcidenata
(Helsinki, 1992.)
Objavljena je u NN-MU br. 7/99, stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 19. travnja 2000., a taj datum je objavljen u NN-MU br. 10/01.


4. Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša
(Aarhus, 1998.)
Objavljena je u NN-MU br. 1/07, stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 25. lipnja 2007., a taj datum je objavljen u NN-MU br. 7/08.

  • Protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćavanja
    (Kijev, 2003.)
    Republika Hrvatska potpisala je Protokol 23. svibnja 2003., koji je usvojen i objavljen u NN - MU br. 4/08. Protokol je stupio na snagu  u odnosu na Republiku Hrvatsku 8. listopada 2009., a taj datum je objavljen u NN-MU br. 13/11.

5. Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera (u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede)
(Helsinki 1992.)
Objavljena u NN-MU br. 4/96.

  • Protokol o vodi i zdravlju
    (London 1999.)
    Objavljen u NN-MU br. 4/06.


UNEP – Program Ujedinjenih naroda za okoliš

UNEP je program u sustavu Ujedinjenih naroda koji kroz rad s mnogobrojnim partnerima (tijelima UN, međunarodnim organizacijama, vladama, nevladinim organizacijama, poslovnim sektorom, industrijom, medijima i civilnim društvom) sudjeluje u zaštiti okoliša te razvijanju i provođenju politika zaštite okoliša na globalnoj i regionalnoj razini.

Ustanovljen je 1972. g. kao rezultat UN Konferencije o ljudskom okolišu u Stockholmu, a njegov je mandat vodećeg programa za okoliš u okviru UN-a potvrđen na Konferenciji o okolišu i razvoju 1992. g. Na Konferenciji o održivom razvoju održanoj u Rio de Janeiru u lipnju 2012. g. (Rio+20) odlučeno je o ojačavanju okolišne komponente održivog razvoja što je potom potvrđeno Rezolucijom Opće skupštine UN-a kojom se uvodi univerzalno članstvo u Upravnom vijeću UNEP-a i unapređuje UNEP-a u status u specijaliziranu agenciju za okoliš.

Sjedište Tajništva UNEP-a je u Nairobiju, a njegove aktivnosti odvijaju se i putem njegovih šest regionalnih i osam ureda za vezu. U Europi su to uredi u Ženevi te Beču i Bruxellesu.

UNEP se financira iz sredstava redovnog proračuna UN-a te iz dobrovoljnog Fonda za okoliš za financiranje programskih aktivnosti.

Na 27. sjednici Upravnog vijeća UNEP-a, prvoj s univerzalnim članstvom (veljača 2013.) odlučeno je o njegovom preimenovanju u 'UN-ovu Okolišnu skupštinu', njezine sjednice održavat će se svake druge godine, a završavat će dvodnevnim visokim segmentom na kojem će se donositi strateške odluke, postavljati globalna okolišna agenda, osiguravati političko vodstvo i smjer rada UNEP-a. Skupština će osigurati učinkovit angažman civilnog društva u svom radu te promovirati jak međuodnos znanosti i politike. Prošireni Odbor stalnih predstavnika pri UNEP-u bit će pomoćno tijelo Skupštine i pripremat će agendu i odluke za usvajanje.

Link: United Nations Environment Programme (UNEP)

UNEP/MAP - Program UN-a za okoliš, Mediteranski akcijski plan

Mediteranski akcijski plan (MAP) osnovan je u okviru Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) 1975. godine. MAP je prvi u nizu programa regionalnih mora osnovan s ciljem osiguranja kvalitetnijeg života stanovnicima zemalja koje okružuju Sredozemno more te uspostavljanja i osnaživanja međusobne suradnje i usuglašavanja strategije upravljanja zajedničkim prirodnim bogatstvima. Također u njegovom fokusu su zaštita okoliša, promicanje modela održivog upravljanja, kao i harmoniziranje odnosa među mediteranskim zemljama.

1976. godine, 16 zemalja Sredozemlja i Europska zajednica potpisale su Konvenciju za zaštitu Sredozemnog mora tzv. Barcelonsku konvenciju koja je 1995. godine dopunjena i izmijenjena u Konvenciju o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja. Barcelonska konvencija predstavlja pravni okvir za rad MAP-a, a do danas je upotpunjena sa sedam specifičnih protokola. Konvencija broji 22 ugovorne stranke: Albanija, Alžir, Bosna i Hercegovina, Cipar, Crna Gora, Egipat, Europska zajednica, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Izrael, Libanon, Libija, Malta, Maroko, Monako, Sirija, Slovenija, Španjolska, Tunis i Turska.

Zajednički interesi očuvanja mora i morskog okoliša, odnosno specifične podteme definirane su u sedam protokola Barcelonske konvencije. Protokoli su vremenom nadograđivani i predstavljaju pravni okvir za provedbu zajedničkih aktivnosti u zaštiti mora i morskog okoliša, zajedno s MED POL programom (Programa za procjenu i kontrolu onečišćavanja u Sredozemnoj regiji) i Programom 100 HS (Programom za zaštitu obalnih povijesnih naselja).

Protokoli Barcelonske konvencije su:

  • Dumping Protocol - Protokol o sprječavanju i uklanjanju onečišćenja Sredozemnog mora potapanjem otpadnih i drugih tvari s brodova i zrakoplova ili spaljivanjem na moru (1976., dopunjen i izmijenjen 1995.)
  • Emergency Protocol - Protokol o suradnji u sprječavanju onečišćavanja s brodova i, u slučajevima opasnosti, u suzbijanju onečišćavanja Sredozemnog mora (1976., zamijenjen novim 2002. g.)
  • LBS Protocol - Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćavanja iz izvora i djelatnosti na kopnu (1980., dopunjen 1996.)
  • SPA i Biodiversity Protocol - Protokol o posebno zaštićenim područjima i biološkoj raznolikosti u Sredozemlju (1982., zamijenjen novim 1995.)
  • Offshore Protocol - Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja uslijed istraživanja i iskorištavanja epikontinentalnog pojasa, morskog dna i morskog podzemlja (1994.)
  • Hazardous Wastes Protocol - Protokol o sprječavanju onečišćenja Sredozemnog mora prekograničnim prijevozom opasnog otpada i njegovim odlaganjem (1996.)
  • ICZM Protocol - Protokol o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja (2008.)

U okviru MAP-a djeluje 6 centara za regionalne aktivnosti (RACs) koji su smješteni u mediteranskim zemljama, a svaki ima ekspertizu za provedbu MAP-ovih aktivnosti u određenom području.

REMPEC (Regional Marine Pollution Emergency Response Centre for the Mediterranean Sea), Malta

Regionalnim centrom za intervencije u slučaju iznenadnih onečišćenja u Sredozemnom moru zajednički upravljaju MAP i Međunarodna pomorska organizacija - IMO (International Maritime Organization). Centar pomaže mediteranskim zemljama u izgradnji nacionalnih preventivnih kapaciteta i kapaciteta za reagiranje na onečišćenja mora većih razmjera. Promiče suradnju među mediteranskim zemljama u suzbijanju iznenadnih onečišćenja mora ugljikovodicima i ostalim opasnim i štetnim tvarima.

BP/RAC (Blue Plan Regional Activity Centre), Francuska

Centar za regionalne aktivnosti – Plavi plan zadužen je za zaštitu okoliša u kontekstu održivog razvoja u pojedinim Sredozemnim regijama. U svom radu BP/RAC primjenjuje sustavni pristup okolišu u Sredozemlju i pitanjima razvoja koristeći praćenje i ocjenjivanje stanja te razvijajući indikatore zaštite okoliša i održivog razvoja.

PAP/RAC (Priority Actions Programme Regional Activity Centre), Hrvatska

Centar za regionalne aktivnosti Programa prioritetnih akcija osnovan je s ciljem uspostavljanja integralnog upravljanja obalnim područjem koje će doprinijeti ublažavanju i zaustavljanju negativnih utjecaja na okoliš uslijed razvoja u izgrađenim obalnim područjima. Centar osigurava tehničku pomoć i koordinira Programe upravljanja obalnim područjima (CAMP - Coastal Area management Programmes). Republika Hrvatska (grad Split) je domaćin ovom Centru.

SPA/RAC (Specially Protected Areas Regional Activity Centre), Tunis

Centar regionalnih aktivnosti za posebno zaštićena područja angažiran je na zaštiti bioraznolikosti u smislu zaštite mediteranskih vrsta, njihovih staništa i ekosustava. Centar izrađuje planove upravljanja, informacijske alate za monitoring, razvija svijest o zaštiti prirodnih vrijednosti te sudjeluje u razmjeni informacija između stručnjaka, međunarodnih institucija i nevladinih udruga.

INFO/RAC, Italija

Centar osigurava usluge komunikacije i tehnička je potpora Tajništvu MAP-a i ostalim centrima za regionalne aktivnosti. Centar također djeluje na razvijanju svijesti o okolišu uspostavljajući partnerstva koja potiču održivi razvoj na području Mediterana.

SCP/RAC (Regional Activity Centre for Sustainable Consumption and Production), Španjolska

Centar regionalnih aktivnosti za održivu potrošnju i proizvodnju je centar za međunarodnu suradnju mediteranskih zemalja u području razvoja i inovacija u proizvodnom sektoru i civilnom društvu na temelju održivih modela proizvodnje i potrošnje. Centar također provodi programe obuke, potiče razmjenu stručnjaka i transfer tehnologija u regiji.

Kao savjetodavno tijelo MAP-a 1996. godine osnovana je Mediteranska komisija za održivi razvoj (MCSD) koja na temelju ocjene različitih sektorskih problematika izrađuje preporuke, smjernice i druge dokumente za ostvarivanje održivog razvoja u Sredozemlju. U okviru aktivnosti MCSD-a, a uz potporu ostalih centara za regionalne aktivnosti, izrađena je Mediteranska strategija održivog razvoja. Nakon njezinog usvajanja 2005. godine, najvažnija uloga MCSD-a postala je provedba Strategije na razini mediteranske regije te poticanje i pomoć državama u provedbi Strategije na nacionalnoj i lokalnoj razini.

Program za procjenu i kontrolu onečišćavanja u Sredozemnoj regiji (MED POL) predstavlja znanstvenu i tehničku komponentu MAP-a te je odgovoran za provedbu LBS, Dumping i Hazardous Wastes protokola. MED POL je odigrao ključnu ulogu u dograđivanju tehničkih kapaciteta većine Sredozemnih zemalja realizacijom 500 istraživačkih ugovora s nacionalnim institucijama u razdoblju od 1982. do 1995. godine te je zemljama MAP-a pomogao ustanoviti programe praćenja stanja mora.

Program se u kontinuitetu provodi od 1975. godine.

Compliance Committee (Odbor za usklađenost i praćenje provedbe)

Odbor za usklađenost i praćenje provedbe uspostavljen je na 15. sastanku ugovornih stranaka Barcelonske konvencije održanog od 15. do 18. siječnja 2008. godine u Almeriji, Španjolska. Odbor se sastoji od sedam članova i njihovih zamjenika. Svrha Odbora za usklađenost i praćenje provedbe je da olakša i unaprijedi provedbu obveza koje proizlaze iz Barcelonske konvencije i njenih protokola, uzimajući u obzir specifičnost situacije u svakoj od zemalja ugovornih stranaka.

Ecosystem approach

Na 15. sastanku ugovornih stranaka Barcelonske konvencije u Almeriji, u siječnju 2008. godine donesena je odluka o primjeni ekosustavnog pristupa na upravljanje ljudskim aktivnostima koje mogu utjecati na morski i obalni okoliš Mediterana. Odluka sadrži 'Plan primjene' navedenog pristupa. Od 2008. godine do danas održavaju se sastanci eksperata na kojima se detaljno dogovaraju koraci u primjeni ovog pristupa. Jedan od najvažnijih zadataka je procjena ekološkog stanja i pritisaka na Mediteranu koja bi omogućila ugovornim strankama Konvencije lakše određivanje ciljeva za postizanje dobrog stanja morskog i obalnog okoliša.

UNESCO - MAB Program (Program Čovjek i biosfera)

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) pokrenula je Program 'Čovjek i biosfera' (Man and the Biosphere Programme ) još 1970. godine, kao međuvladin znanstveni program koji ističe važnost uspostave ravnoteže između očuvanja bioraznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane.

U sklopu ovog Programa, uspostavljena je svjetska mreža rezervata biosfere, kao međunarodno priznatih područja koja promoviraju rješenja za skladan odnos između zaštite bioraznolikosti i njenog održivog korištenja, kroz ispunjavanje tri osnovne funkcije rezervata biosfere:

  • zaštitnu funkciju - doprinose očuvanju krajobraza, ekosustava, vrsta i genetske varijabilnosti;
  • razvojnu funkciju - potiču ekonomski i društveni razvoj koji je socio-kulturno i ekološki održiv;
  • logističku funkciju - osiguravaju podršku istraživanju, praćenju stanja, edukaciji i razmjeni informacija o zaštiti i održivom razvoju.

Program MAB je među prvima u svijetu isticao važnost uspostave ravnoteže između očuvanja biološke raznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane, zbog čega je i podržan od strane Svjetskog kongresa parkova, a danas uvelike doprinosi i primjeni Konvencije o biološkoj raznolikosti, te UN-ovim Milenijskim ciljevima razvoja.

Planina Velebit je naš prvi rezervat biosfere proglašen 1978. godine netom nakon uspostave svjetske mreže rezervata biosfere. 2012. godine proglašen je i naš drugi rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav, koji je prekograničan između Hrvatske i Mađarske. Osnovna zadaća u upravljanju rezervatom biosfere je uspostava uske suradnje različitih stručnjaka i skupina ljudi oko planiranja zaštite i razvoja područja, tj. znanstvenika s područja prirodnih i društvenih znanosti, skupina za zaštitu prirode i okoliša, predstavnika upravnih tijela te članova lokalne zajednice.

Više o ovom programu možete naći na pripadajućoj stranici UNESCO-a.

 

Multilateralni međunarodni sporazumi

Aarhuška konvencija

UNECE Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (tzv. Aarhuška konvencija) usvojena je na 4. Ministarskoj konferenciji „Okoliš za Europu“ 25. lipnja 1998. u Danskom gradu Aarhusu. Konvencija je stupila na snagu 30. listopada 2001. nakon što ju je ratificiralo 16 država te predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša. Hrvatska je postala stranka Aarhuške konvencije u lipnju 2007. godine (NN-MU 7/08)

Tekst Aarhuške konvencije NN-MU 1/07
Više na službenim stanicama UNECE: http://www.unece.org/env/pp/welcome.html

Aarhuška konvencija utvrđuje prava u vezi s okolišem kao osnovu za uključivanje građana i njihovih udruženja u politike okoliša, što je preduvjet razvoja okolišne demokracije. Ona se temelji na načelu 10. iz Deklaracije iz Rija i putokaz je kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih dionika u društvu. Aarhuška konvencija uspostavlja vezu između odgovornosti tijela vlasti i zaštite okoliša jer je usmjerena na demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma.

Aarhuška konvencija se odnosi na:
Pristup informacijama o okolišu - pravo svakoga na informaciju o okolišu koja imaju tijela vlasti. To se odnosi i na informacije o izvješćima o stanju okoliša, o mjerama i politikama koje se poduzimaju vezane za okoliš u svrhu poboljšanja sigurnosti i zdravlja građana. Tijela vlasti moraju biti aktivna u prikupljaju informacija o okolišu, razvoju informacijskih sustava i u razdiobi informacija o okolišu, kao i u odgoju i obrazovanju o okolišu.
Sudjelovanje javnosti u odlučivanju u pitanjima okoliša - tijela vlasti trebaju stvoriti uvjete kako bi se omogućilo zainteresiranoj javnosti i nevladinim organizacijama da komentiraju prijedloge mjera, propisa, politika, planova, programa i projekata, a utječu na okoliš. Komentari se moraju uzeti u obzir te se informacija o razlozima za konačnu odluku treba obaviti. Popisano je 18 djelatnosti u kojima javnost treba sudjelovati (energetika, proizvodnja i prerada metala, industrija minerala, kemijska industrija, gospodarenje otpadom i otpadnim vodama, industrijska postrojenja, izgradnja pruga cesta i luka, brane, transport plina, nafte ili kemikalija, postrojenja za intenzivni uzgoj peradi ili svinja, klaonice i dr.).
Pristup pravosuđu u pitanjima okoliša – pravo na pravosudni postupak i osporavanja odluke javne vlasti radi dokazivanja povrede prava vezanih za propise iz okoliša i drugih propisa.

Stranke su usvojile Protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (Protocol on Pollutant Release and Transfer Registers, PRTR) uz Aarhušku konvenciju 2003.g., kako bi se ojačala provedba prvog stupa, pristup informacijama o okolišu.

SMJERNICE UNECE-a ZA PROVEDBU AARHUŠKE KONVENCIJE
Vodič za provedbu Aarhuške konvencije
U 2013. godini UNECE je izradio novi Vodič za provedbu Aarhuške konvencije koji pojašnjava pojedine odredbe Konvencije. Također sadrži upute o provedbi odredbi Konvencije koje se temelje na primjerima dobre prakse stranaka, kao i na nalazima i mišljenjima Odbora za ocjenu usklađenosti (Compliance Committee)

Preporuke za učinkovitije korištenje elektroničkih informacijskih alata kojima se  omogućuje pristup javnosti informacijama o okolišu
Preporuke su nastale u svrhu provedbe članka 5., stavka 2. Aarhuške konvencije, kojim je propisana dužnost svake Stranke da, u okviru nacionalnog zakonodavstva, osigura javnosti učinkovit i transparentan pristup informacijama o okolišu i u svrhu provedbe članka 5., stavka 3. kojim je propisana dužnost svake Stranke da osigura postupno objavljivanje informacija o okolišu u elektroničkim bazama podataka koje su lako dostupne javnosti putem javnih telekomunikacijskih mreža. Tekst preporuka nalazi se ovdje.

Smjernice za promicanje načela Aarhuške konvencije u međunarodnim forumima
Smjernice su nastale na temelju članka 3. stavka 7. Aarhuške konvencije  kako bi se osigurale opće  upute u vezi promicanja primjene načela Aarhuške konvencije u međunarodnim forumima u pitanjima okoliša.  Usvojene su na II. sastanku Stranaka 2005.g. u Almatyju, pa se još i zovu Smjernice iz Almatyja. Tekst smjernica nalazi se ovdje.

Informacije o najboljim praksama
U provedbi Aarhuške konvencije pored propisa važnu ulogu imaju primjeri dobre prakse te se oni  mogu koristiti kao norma, ili mjerilo u odnosu na koje se postojeća praksa uspoređuje te se prema njima prilagođava gdje je to potrebno.
• Aarhus Clearinghouse (Razmjena informacija vezanih uz Aarhušku konvenciju):
• Environmental Communication Networks (Komunikacijska mreža za okoliš): Vodič s opisom stvarnih slučajeva koji mogu biti korisni službenicima koji rade s informacijama o okolišu (Guide with description of actual cases which might inspire public officials working with environmental information) (siječanj 2007.). Kontakt: UNEP, Information Unit for Conventions

EUROPSKA UNIJA I AARHUŠKA KONVENCIJA
Europska unija je stranka Aahuške konvencije od 2005.g. te je usvojila dvije Direktive kako bi osigurala provedbu prvog i drugog stupa Aarhuške konvencije u svojim tijelima i državama članicama: 
Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive vijeća 90/313/EEZ
Direktiva 2003/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. kojom je osigurano sudjelovanje javnosti kod izrade određenih planova i programa koji se odnose na okoliš te se njom izmjenjuju i dopunjuju odredbe o sudjelovanju javnosti i pristupu pravosuđu u direktivama vijeća: 85/337/EEZ i 96/61/EZ
Odredbe Aarhuške konvencije integrirane su i u druge propise EU, a u tijeku su konzultacije oko izrade Direktive koja bi obuhvatila temu pristupa pravosuđu u pitanjima okoliša.
Više na stanicama Europske komisije: http://ec.europa.eu/environment/aarhus/legislation.htm

AARHUŠKA KONVENCIJA U HRVATSKOJ
Odredbe Aarhuške konvencije i Direktiva EU koje se odnose na Aarhušku konvenciju prvenstveno su prenesene u Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13, 78/15), ali i u druge nacionalne propise. Više o propisima, poduzetim mjerama, praksi i iskustvima, nalazi se u Nacionalnim izvješćima o provedbi Aarhuške konvencije. Naime, stranke Aarhuške konvencije su obvezne između dvije sjednice stranaka podnijeti Nacionalna izvješća o provedbi Aarhuške konvencije Tajništvu Konvencije u UNECE, Ženeva. Na osnovu njih Tajništvo izrađuje zajedničko izvješće (synthesis report) koje se predstavlja na sjednicama stranaka (Meeting of Parties, MOP).

IV. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2017.:
HR http://www.mzoip.hr/doc/iv_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/iv_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije_2016-eng.pdf
Izvješće o provedenom savjetovanju (pdf)  

III. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2014.:
HR http://www.mzoip.hr/doc/iii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/iii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije-eng.pdf
Izvješće o provedenom savjetovanju (pdf)

II. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2010.:
HR http://www.mzoip.hr/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije-eng.pdf

I. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2009.
HR http://www.mzoip.hr/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije-eng.pdf

Prijedlozi za poboljšanje prakse informiranja i uključivanja javnosti u okolišno odlučivanje na lokalnoj i područnoj razini (2013.)
U okviru projekta Dijalogom sa civilnim društvom do boljeg okoliša, kojeg vodi udruga Zelena Istra, izrađen je popis prijedloga za poboljšanje prakse informiranja i uključivanja javnosti u okolišno odlučivanje na lokalnoj i područnoj razini. Dokument se može vidjeti ovdje.

Smjernice za informiranje i sudjelovanje javnosti i zainteresirane javnosti u postupcima procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO) i strateške procjene utjecaja plana i programa na okoliš (SPUO) (2011.)
Ministarstvo je u suradnji s Regionalnim centrom zaštite okoliša izradilo Smjernice za informiranje i sudjelovanje zainteresirane javnosti u postupcima procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO) i strateške procjene utjecaja plana i programa na okoliš (SPUO).

 

Protokol PRTR

Na izvanrednom sastanku stranaka u Kijevu, Ukrajina, 2003. u okviru 5. Ministarske konferencije „Okoliš za Europu“ usvojen je Protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (Protocol on Pollutant Release and Transfer Registers, PRTR) uz Aarhušku konvenciju. Protokol PRTR je stupio na snagu 8. listopada 2009. nakon što ga je ratificiralo 16 država, uključujući i Hrvatsku, čime je postao pravno obvezujući međunarodni instrument.

Protokol PRTR je izrađen s ciljem da se ojača prvi stup Aarhuške konvencije koji se odnosi na pristup javnosti informacijama o okolišu. Protokol PRTR obvezuje uspostavu usklađenih registara ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari koji će pomoći pri utvrđivanju najvećih točkastih izvora onečišćenja, uključujući one koji ispuštaju stakleničke plinove koji pridonose klimatskim promjenama. Definira obveze prikupljanja podataka za registre onečišćavanja okoliša i definira tko i što izvješćuje. Sadrži popis od 86 onečišćujućih tvari iz točkastih izvora te obvezuje izvješćivanje o onečišćujućim tvarima iz difuznih izvora, o otpadu i prijenosu opasnog otpada.
Tekst protokola PRTR (NN - MU 4/08)
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2008_06_4_69.html
Više na službenim stanicama UNECE: http://www.unece.org/env/pp/prtr.html

Europska unija i Protokol PRTR
Europska unija je donijela Uredbu 166/06 Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavljanju Europskog registra ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (E-PRTR) kako bi osigurala dostupnost informacija o okolišu. Uredba je nastala na temelju Aarhuške konvencije i Protokola PRTR, a propisuje obveznike izvješćivanja i vođenje evidencije o 91 onečišćujućoj tvari te rokove do kada države članice trebaju poslati izvješća Europskoj komisiji koja će uz pomoć Europske agencije za okoliš uklopiti te podatke u zajednički europski registar za E-PRTR.
Više o registru E-PRTR: http://prtr.ec.europa.eu/Home.aspx

Protokol PRTR u Hrvatskoj
U svrhu provedbe Protokola PRTR uz Aarhušku konvenciju i Uredbe EU 166/06 o E-PRTR, Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13, 78/15) propisuje osnivanje nacionalnog Registra onečišćavanja okoliša (ROO) za kojega je nadležna Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. U Pravilniku o registru onečišćavanja okoliša (NN 87/15) su definirani obvezni sadržaj i način vođenja sustava ROO, obveznici dostave podataka, način, metodologija i rokovi prikupljanja i dostavljanja podataka o ispuštanju, prijenosu onečišćujućih tvari u okoliš, otpadu, podaci o onečišćivaču, tvrtki, postrojenju, rok i način obavještavanja javnosti, način provjere i osiguranja kvalitete podataka, rok čuvanja podataka i obavljanje stručnih poslova vođenja sustava ROO.
Više o Registru onečišćavanja okoliša i Hrvatskom nacionalnom portalu Registra onečišćavanja okoliša može se naći na stranicama Hrvatske agencije za okoliš i prirodu
http://www.azo.hr/RegistarOneciscavanjaOkolisaROO01.

II. Nacionalno izvješće o provedbi Protokola PRTR 2017.:
HR http://www.mzoip.hr/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_protokola_prtr.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_protokola_prtr_-_eng.pdf

I. Nacionalno izvješće o provedbi Protokola PRTR 2014.:
HR http://www.mzoip.hr/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_protokola_prtr_.pdf
EN http://www.mzoip.hr/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_protokola_prtr_-_eng.pdf
Izvješće o provedenom savjetovanju (pdf)

Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD)

Konvencija o biološkoj raznolikosti (Convention on Biological Diversity – CBD) kao globalno prihvaćen dokument koji uspostavlja očuvanje bioraznolikosti kao temeljno međunarodno načelo u zaštiti prirode i zajedničku obvezu čovječanstva. Donesena je u Rio de Janeiru 1992. godine na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju. U Republici Hrvatskoj je stupila na snagu 7. listopada 1996. godine (NN-Međunarodni ugovori 6/96).

Bioraznolikost je prepoznata kao sveukupnost svih živih organizama kao sastavnica ekosustava, a uključuje raznolikost unutar vrsta, između vrsta, životnih zajednica, te raznolikost između ekosustava. Važnost bioraznolikosti očituje se u međuovisnosti svih živih organizama i njihovog uravnoteženog djelovanja kao ključa zdravlja planeta kao cjeline.

Stranke potpisnice su se obvezale na ostvarivanje tri cilja Konvencije:

  1. očuvanje sveukupne bioraznolikosti
  2. održivo korištenje komponenata bioraznolikosti
  3. pravedna i ravnomjerna raspodjela dobrobiti koje proizlaze iz korištenja genetskih izvora.

U cilju implementacije Konvencije na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini, Stranke potpisnice usvajaju Strateški plan Konvencije za desetogodišnje razdoblje. Na desetom sastanku Konferencije stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD/COP-10), koji se održao u listopadu 2010. godine u Nagoyi, Japan, usvojen je novi, desetogodišnji Strateški plan Konvencije za razdoblje 2011. - 2020., kao temeljni dokument za usmjeravanje međunarodnih i nacionalnih aktivnosti kako bi se očuvala bioraznolikost te se pridonijelo ostvarenju temeljna tri cilja Konvencije. Novi Strateški plan CBD-a sadrži 20 ciljeva (“Aichi Biodiversity Targets”) za smanjenje gubitka i pritisaka na bioraznolikost, očuvanje bioraznolikosti na svim razinama, poboljšanje i održavanje dobrobiti/usluga koje dobivamo od bioraznolikosti te osiguranje jačanja kapaciteta. Neki od najvažnijih ciljeva na koje su se stranke Konvencije obvezale su težiti potpunom zaustavljanju gubitka prirodnih staništa (barem prepoloviti gubitak), uključujući šume, zaštititi 17% površine kopnena i kopnenih voda te 10%  mora i obalnih ekoloških sustava. Nastavno na globalni proces usvojena je i EU Strategije o bioraznolikosti 2020. koja postavlja okvir državama članica obvezujući se na zaustavljanje gubitka bioraznolikosti i degradacija ekosustava u EU do 2020, te njihovo obnavljanje gdje je to moguće, čime se izravno doprinosi sprečavanju globalnog gubitak bioraznolikosti.

Prema članku 6. Konvencije, kako bi stranke bile u mogućnosti implementirati ciljeve Konvencije, sve države stranaka trebaju izraditi strategije, planove ili programe za očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti. Slijedom navedenih obveza, Republika Hrvatska je 1999. godine donijela prvu Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NN 81/99), kojom se po prvi puta sustavno zacrtala i cjelovito planirala djelatnost zaštite prirode. Strategija je temeljni dokument zaštite prirode, koji određuje dugoročne ciljeve i smjernice očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti i zaštićenih prirodnih vrijednosti, te načine njezina provođenja, u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem Republike Hrvatske. S obzirom na velike promjene u koncepciji zaštite prirode, uspostavom novog zakonodavnog i institucionalnog okvira zaštite prirode koji su se dogodili prije svega zbog pristupanja međunarodnim konvencijama i sporazumima iz područja zaštite prirode, te uslijed procesa pridruživanja Europskoj uniji i usklađivanja zakonodavstva s relevantnim direktivama i uredbama EU pokazala se potreba ne samo za revizijom Strategije iz 1999. godine, nego i sagledavanjem strateških ciljeva i smjernica na sasvim novoj osnovi. Stoga je 2008. godine Sabor donio novu Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NN 143/08).

Republika Hrvatska redovito priprema nacionalna izvješća o provedbi Konvencije te mjerama za ostvarenje tri cilja konvencije. Tijekom 2009. godine pripremljeno je 4. nacionalno izvješće za Konvenciju o biološkoj raznolikosti, dok je trenutno u pripremi 5. nacionalno izvješće.

Više o Konvenciji o biološkoj raznolikosti: www.cbd.int

Desetljeće biološke raznolikosti

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je na svom zasjedanju 10. prosinca 2010. godine proglasila DESETLJEĆE BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI od 2011. do 2020. godine (Rezolucija 65/161). Slijedeći poziv desete Konferencije stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD COP 10), s ciljem doprinosa provedbi Strateškog plana Konvencije, Generalna skupština UN-a proglasila je razdoblje 2011. -2020. UN Desetljećem biološke raznolikosti. Novi, desetogodišnji Strateški plan Konvencije o biološkoj raznolikosti  za razdoblje 2011.-2020., usvojen na 10. konferenciji CBD-a, je temeljni dokument za usmjeravanje međunarodnih i nacionalnih aktivnosti kako bi se očuvala bioraznolikost te se pridonijelo ostvarenju temeljna tri cilja Konvencije.

Konvencija o svjetskoj baštini

Države članice UNESCO-a usvojile su Konvenciju o svjetskoj baštini 1972. godine, koja ima za cilj osigurati, koliko god je moguće, adekvatnu identifikaciju, zaštitu, očuvanje i prezentaciju svjetske baštine. Kulturna i prirodna baština svrstava se u neprocjenjiva i nezamjenjiva dobra, ne samo svake pojedine zemlje već i cjelokupnog čovječanstva. Gubitak bilo kojeg od tih dobara neprocjenjive vrijednosti zbog propadanja ili nestajanja, znači osiromašenje baštine svih naroda svijeta. Dijelovi te baštine, zbog svojih iznimnih osobina, mogu se smatrati dobrima "iznimne univerzalne vrijednosti" koji se upisuju na Listu svjetske baštine i kao takovi zavređuju posebnu zaštitu od opasnosti koje im sve više prijete. Stari grad Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu te Nacionalni park Plitvička jezera su među prvim lokalitetima u svijetu uvršteni na Listu svjetske baštine još 1979. godine što potvrđuje njihovu prepoznatljivost i vrijednost u svijetu. Kasnije su još upisani Povijesna jezgra Trogira, Eufrazijeva bazilika u Poreču, Katedrala sv. Jakova u Šibeniku te Starogradsko polje na Hvaru.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Uprava za zaštitu prirode je središnja nacionalna točka za provođenje konvencije za područje prirodne baštine. Konvencija ima Odbor za svjetsku baštinu i Fond za svjetsku baštinu koji djeluju od 1976. godine. Republika Hrvatska je 2013. po prvi puta izabrana za člana Odbora za svjetsku baštinu za razdoblje od četiri godine. Neke od ključnih aktivnosti u provođenju konvencije je kvalitetno upravljanje postojećim lokalitetima Svjetske baštine, periodično izvješćivanje o stanju lokaliteta, provedbu znanstvenih i tehničkih studija koje će definirati aktivnosti za uklanjanje opasnosti koje ugrožavaju baštinu, poduzimanje svrsishodnih pravnih, znanstvenih, tehničkih, administrativnih i financijskih mjera za zaštitu baštine, promicanje osnivanja ili razvoja nacionalnih ili regionalnih centara za edukaciju o zaštiti, očuvanju i prezentaciji baštine, te poticanje znanstvenog istraživanja na tim područjima (Znanstveno stručni centar Ivo Pevalek u NP Plitvička jezera), prepoznavanje i nominiranje novih dobara svjetske baštine, okupljanje stručnjaka iz područja kulturne i prirodne baštine i ugrađivanje zaštite baštine u sveobuhvatne programe planiranja.

Više informacija možete naći na stranicama konvencije: http://whc.unesco.org/en/convention/

Protokol o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol) uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti

Protokol o biološkoj sigurnosti uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti (Kartagenski protokol) je međunarodni pravno-obvezujući instrument koji doprinosi osiguranju odgovarajuće razine zaštite na polju sigurnog prijenosa, rukovanja i uporabe modificiranih živih organizama (LMO), odnosno genetski modificiranih organizama (GMO) koji proizlaze iz suvremene biotehnologije i koji mogu imati negativan učinak na očuvanje i održivu uporabu biološke raznolikosti, vodeći također računa o opasnostima po ljudsko zdravlje. Ovaj Protokol posebno težište stavlja na prekogranični prijenos modificiranih živih organizama (LMO) odnosno genetski modificiranih organizama (GMO).

Republika Hrvatska ratificirala je Kartagenski protokol 29. kolovoza 2002. godine i postala strankom Protokola 11. rujna 2003. godine. Protokol je dogovoren u okviru UN Konvencije o biološkoj raznolikosti.

Tekst protokola na engleskom i hrvatskom jeziku dostupan je u Zakonu o potvrđivanju Protokola o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol) uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti (NN - Međunarodni ugovori 7/2002).

Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES)

Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES) je međunarodni sporazum čiji je cilj sprječavanje nekontrolirane međunarodne trgovine i komercijalnog iskorištavanja ugroženih vrsta, održavanje ekološke ravnoteže unutar populacija vrsta koje su predmet međunarodne trgovine te pružanje pomoći državama potpisnicama Konvencije u postizanju održive trgovine. CITES je skraćenica engleskoga naziva, ali je poznata i kao "Washingtonska konvencija". Stupila je na snagu 1. srpnja 1975. godine i otada joj je pristupilo ukupno 180 država svijeta, što je čini najšire prihvaćenom međunarodnom konvencijom s područja zaštite prirode.

CITES je uspostavljen kao sustav nadzora međunarodne trgovine zasnovan na postupku izdavanja uvoznih i izvoznih dopuštenja koji se jednoznačno primjenjuje u svim državama potpisnicama.

Europska unija u potpunosti provodi CITES konvenciju od 1. siječnja 1984. Zbog jedinstvenog europskog tržišta odredbe CITES konvencije moraju se jednoznačno primijenjivati u svim državama članicama EU prema odredbama paketa tzv. „EU Wildlife Trade uredbi“, od kojih je trenutno 7 na snazi:

  1. Uredba Vijeća (EZ) br. 338/97
  2. Uredba Komisije (EU) br. 750/2013
  3. Uredba Komisije (EZ) br. 865/2006
  4. Uredba Komisije (EU) br. 100/2008
  5. Uredba Komisije (EU) br. 791/2012
  6. Provedbena uredba Komisije (EU) br. 792/2012
  7. Provedbena uredba Komisije (EU) br. 888/2014

Republika Hrvatska od dana pristupanja Europskoj uniji, tj. od 1. srpnja 2013., u prekograničnom prometu i trgovini divljim vrstama postupa po navedenim uredbama, dok su Zakonom o prekograničnom prometu u trgovini divljim vrstama (NN 94/2013) dodatno definirana provedbena tijela u Republici Hrvatskoj i prekršajne odredbe.

Svaka država potpisnica Konvencije je dužna imenovati tijelo nadležno za izdavanje dopuštenja te jedno ili više savjetodavnih znanstvenih tijela u cilju provođenja odredbi. U Republici Hrvatskoj upravno tijelo nadležno za provedbu CITES konvencije (CITES MA) i izdavanje dopuštenja je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Uprava za zaštitu prirode, dok je Državni zavod za zaštitu prirode nadležno znanstveno tijelo (CITES SA).

Za učinkovitu provedbu uredbi i Konvencije potrebna je kontinuirana suradnja svih provedbenih tijela (carina, policija, granična veterinarska i fitosanitarna inspekcija, inspekcija zaštite prirode). Izdavanje dopuštenja i potvrda tek je prvi korak u lancu međunarodne trgovine divljim vrstama, a samo se uz učinkovitu kontrolu i kažnjavanje počinitelja koji krše odredbe Konvencije osigurava postizanje njezinih ciljeva u cijelosti.

Godišnja se vrijednost međunarodne trgovine divljim vrstama procjenjuje se na milijarde američkih dolara, a na nezakonitom tržištu se po godišnjoj zaradi nalazi uz bok trgovini narkoticima, oružjem i ljudima.

Propisi koji reguliraju trgovinu divljim vrstama u Republici Hrvatskoj:

  • Zakon o prekograničnom prometu i trgovini divljim vrstama (NN 94/2013)
  • Zakon o potvrđivanju Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinjai biljaka (CITES) (NN-Međunarodni ugovori 12/99)

Konvencija o vlažnim područjima (Ramsarska konvencija)

Konvencija o vlažnim područjima, (Ramsar 1971), Ramsarska konvencija donesena je 2. veljače 1971. godine kada su u iranskom crnomorskom mjestu Ramsaru predstavnici 18 zemalja prihvatili tekst dogovora o zaštiti i očuvanju vlažnih područja. Cilj ovog dokumenta je očuvanje onih područja na Zemlji koja su od presudne važnosti za opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica od kojih mnoge čovjek koristi i u određenoj mjeri ovisi o njima te kroz mnogostruku korisnu ulogu koju ova područja imaju u životu ljudi. 2. veljače svake godine se u svijetu obilježava Svjetski dan vlažnih područja, a pod okriljem Konvencije o vlažnim područjima.

Konvencija je stupila na snagu 1975. godine kada je njezin depozitar UNESCO zaprimio akte o ratifikaciji prvih sedam zemalja. Članom konvencije mogu biti samo zemlje koje su članice Organizacije ujedinjenih naroda, ali Konvencija blisko surađuje sa mnogim međunarodnim nevladinim organizacijama - IUCN, WWF, Wetland International, kao i drugim međunarodnim subjektima koji imaju status suradnika, promatrača. Ova Konvencija danas broji 168 zemalja članica i jedna je od najstarijih koje se bave pitanjima zaštite prirode. Prilikom pristupa Konvenciji svaka zemlja mora odabrati po određenim kriterijima najmanje jedno vlažno područje koje će odlučiti sačuvati i trajno se za njegov opstanak brinuti. Takvo se područje upisuje na popis vlažnih područja od međunarodnog značaja - Ramsarski popis. Tako je nastao Ramsarski popis na kojem se danas nalazi 2177 područja pokrivajući ukupnu površinu od oko 209 milijuna hektara na svim kontinentima.

Hrvatskoj je na njezin zahtjev priznato punopravno članstvo od 25. lipnja 1991. godine, od kada je donesena odluka o razdruživanju s drugim dijelovima bivše države. Republika Hrvatska je na Ramsarski popis nominirala četiri svoja vlažna područja, koja ja Konvencija i prihvatila s 18. siječnjem 1993. godine. Na popisu se nalaze:

  • Park prirode „Lonjsko polje“ kao najveće poplavno i retencijsko područje u dolini rijeke Save. Različiti ekološki uvjeti koji se ovdje izmjenjuju u prostoru ali i tijekom godine, uvjetuju razvitak različitih životnih zajednica. Područje Parka prirode ima i posebnih vrijednosti izraženih kroz tradicionalno, stočarsko korištenje ovog vlažnog područja kao i ruralnu tradicionalnu arhitekturu.
  • Park prirode „Kopački rit“ koji predstavlja unutrašnju deltu, poplavno područje na utoku Drave u Dunav. Još u ranijim stoljećima prepoznato je zbog svog bogatog živog svijeta, a zakonsku zaštitu uživa od 1967. godine. Ovo je područje zanimljivo u i vegetacijskom pogledu zbog poplavnih šuma koje su tamo vrlo dobro razvijene, svojeg značaja za ptičji svijet - mnoge su rijetke vrste poput crne rode, orla štekavca i stepskog sokola ovdje redovite stanarice. Obilje vode za vrijeme poplava područje čini važnim mrjestilištem riba u ovom dijelu toka Dunava.
  • Delta rijeke Neretve jedina je prava delta koju Hrvatska ima i koja je u dobrom dijelu sa svim svojim obilježjima vlažnog i močvarnog područja još očuvana. Pripada rijetkim reliktnim sredozemnim močvarama sa očuvanim obalnim lagunama. Područje je izričito važno u ornitološkom pogledu. Ovdje je zabilježeno 310 vrsta ptica, stanarica te onih u selidbi i zimovanju. Područje je važno i u ihtiološkom pogledu i jedinstveno je po tradicionalnom načinu obrade zemlje - jaženjem. Kulturna baština područja je također bogata zbog milenijske naseljenosti. Zbog svega rečenog, područje delta rijeke Neretve planira se zaštititi u kategoriji parka prirode.
  • Ribnjaci „Crna Mlaka“ kod Jastrebarskog, prostorno je najmanje područje no ovdje se, posebno tijekom zime, može vidjeti svo bogatstvo ptičjeg svijeta koje ovamo dolazi ili tamo stalno živi. Područje ja zaštićeno kao ornitološki rezervat.

Dana 2. veljače 2013. godine, 20 godina nakon uvrštenja prvih hrvatskih područja na popis Ramsarske konvencije, Park prirode “Vransko jezero“ proglašeno je petim hrvatskim vlažnim područjem od međunarodne važnosti. Vransko jezero, kao najveće prirodno, boćato stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj, od iznimne je važnosti za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica. Svoj dom, tijekom barem jednog dijela životnog ciklusa, na Vranskom jezeru je pronašlo 60% ukupne faune ptica Hrvatske, od kojih je čak 136 vrsta ugroženo na globalnoj, europskoj ili nacionalnoj razini. Za pojedine vrste ptica, kao što su čaplja danguba (Ardea purpurea) i mali vranac (Phalacrocorax pygmeus), ovo područje je jedino preostalo gnjezdilište u Hrvatskoj.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, kao nadležno tijelo za poslove zaštite prirode i žarišna točka za provedbu ove konvencije u Republici Hrvatskoj, svake godine, pa tako i ove, obilježava Svjetski dan vlažnih područja. Također, već više godina taj se dan obilježava i u Parku prirode „Lonjsko polje“ kroz događanja pod naslovom „Život na rubu močvare“, u Parku prirode „Kopački rit“ prigodnim događanjima te drugdje.

Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija)

Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija) je obvezujući međunarodni pravni instrument u području zaštite prirode, koji pokriva prirodnu baštinu europskog kontinenta i nekih država Afrike. Ima za cilj očuvati divlje životinje i biljke te njihova prirodna staništa i poticati europsku suradnju na tom polju, a osobiti naglasak stavlja se na potrebu zaštite ugroženih staništa i osjetljivih vrsta, uključujući migratorne vrste.

Države stranke Bernske konvencije moraju poduzimati mjere u svrhu:

  • promicanja nacionalnih politika za očuvanje divljih životinja i biljaka te njihovih prirodnih staništa
  • osiguravanja zaštite divljih životinja i biljaka u planskim i razvojnim politikama te mjerama protiv onečišćenja
  • promoviranja edukacije i razmjene informacija o potrebi očuvanja divljih životinja i biljaka te njihovih prirodnih staništa
  • poticanja i koordinacije istraživanja povezanih s ciljevima Konvencije.

Države stranke dužne su surađivati kako bi se pojačala učinkovitost ovih mjera kroz koordinaciju aktivnosti za zaštitu migratornih vrsta te razmjenu informacija i iskustava.

Bernska konvencija otvorena je za potpis 1979. godine u Bernu u Švicarskoj, a stupila na snagu 1982. godine nakon ratifikacije u pet država. Trenutno ima 51 državu stranku. Tijela Konvencije su Stalni odbor (Standing Committee) koji zasjeda svake godine, a čine ga delegacije svih država stranaka, Upravni odbor (Bureau) te Tajništvo (Secretariat) smješteno u Strasbourgu u Francuskoj. Osim toga, u sklopu Bernske konvencije djeluju i stručne skupine (Groups of Experts) za:

  • zaštitu vodozemaca i gmazova, ptica, beskralješnjaka, biljaka i gljiva,
  • zaštićena područja i ekološke mreže
  • strane invazivne vrste
  • velike zvijeri
  • klimatske promjene i biološku raznolikost
  • otočnu biološku raznolikost i dr.

Republika Hrvatska stranka je Bernske konvencije od 2000. godine (Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska kovencija) (NN - Međunarodni ugovori 06/2000). Predstavnici Republike Hrvatske redovito sudjeluju na sastancima Stalnog odbora i stručnih skupina.

Konvencija o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (Bonnska konvencija)

Konvencija o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (eng. Convention on the Conservation of Migratory Species of Wild Animals), poznata po nazivom CMS ili Bonska Konvencija, jedan je od temeljnih propisa iz područja zaštite prirode, nastao s ciljem očuvanja migratornih vrsta divljih životinja u čitavom području njihova rasprostranjenja.

Konvenciji je do sada pristupilo 119 država svijeta. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju u svibnju 2000. godine te postala punopravna stranka u listopadu iste godine.

CMS predstavlja okvir unutar kojeg države članice mogu poduzimati mjere zaštite i očuvanja migratornih vrsta i njihovih staništa na globalnoj razini.

Ugrožene migratorne vrste kojima prijeti izumiranje uvrštene se na Dodatak I Konvencije.  Države potpisnice Konvencije obvezale su se za njih osigurati mjere stroge zaštite, osigurati očuvanje i/ili restauraciju staništa, te ublažiti prepreke na migracijskim putevima. Konvencija također potiče izravnu međudržavnu suradnju kod očuvanja pojedinih vrsta.

Za one migratorne vrste čije je očuvanje u prirodi ovisno o međudržavnoj suradnji uvrštene su na Dodatak II Konvencije. U cilju njihovog očuvanja države sklapaju zasebne međunarodne ugovore.

Konvencija tako služi kao pravni okvir koji omogućuje zasebne međunarodne instrumente za očuvanje migratornih vrsta ili najčešće skupina vrsta u čitavom području rasprostranjenja. Države ne moraju biti stranke Konvencije kako bi se priključile takvim instrumentima. Takvi međunarodni instrumenti mogu biti u formi Sporazuma kao pravno obvezujućih međunarodnih ugovora ili manje obvezujućih instrumenata poput memoranduma o razumijevanju, kojima se osigurava da države područja rasprostranjenja predmetnih vrsta ili skupina vrsta poduzimaju kratkoročne i/ili dugoročne mjere zaštite i očuvanja.

Sporazumi kojih je Republika Hrvatska stranka

Sporazum o zaštiti afričko-eurazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA)
Sporazum o zaštiti europskih populacija šišmiša (EUROBATS)
Sporazum o zaštiti kitova (Cetacea) u Crno moru, Sredozemnom moru i susjednom atlanskom području (ACCOBAMS)

Memorandumi o razumijevanju kojih je Republika Hrvatska potpisnica

Memorandum o razumijevanju s mjerama zaštite tankokljunog podzviždača (Numenius tenuirostris)
Memorandum o razumijevanju s zaštitom i upravljanjem srednjeeuropskom populacijom droplje (Otis tarda)

Više o CMS Konvenciji

Sporazum o zaštiti kitova (Cetacea) u Crnom moru, Sredozemnom moru i susjednom atlantskom području (ACCOBAMS)

Sporazum o zaštiti kitova (Cetacea) u Crnom moru, Sredozemnom moru i susjednom Atlanskom području (ACCOBAMS) u okviru Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja, potpisan je u studenom 1996. godine u Monaku. Sporazum je stupio na snagu u lipnju 2001. godine. Od ukupno 28 država čij je teritorij obuhvaćen ovim sporazumom, ratificirale su ga 23 države uključujući i Republiku Hrvatsku od 2000. godine (NN-Međunarodni ugovori 06/2000).

Osnovni cilj ovog Sporazuma je osigurati opstanak vrsta iz reda Cetacea (dupini, kitovi) na način da se smanje uzroci njihove ugroženosti. Naime, dupini i drugi kitovi ove regije ugroženi su ribarenjem, uništavanjem staništa i onečišćenjem mora. Države stranke Sporazuma se stoga obvezuju zaštititi ove vrste uspostavom mreže morskih područja koja su osiguravaju hranilišta ili mjesta za razmnožavanje i podizanje mladih. Također se obvezuju donijeti zakonske propise kojima će se na najmanju mjeru svesti slučajno i namjerno hvatanje od strane brodova koji plove pod njihovom zastavom ili jurisdikcijom. Osim toga, države potpisnice obvezne su provoditi istraživanja i praćenje kitova, uspostaviti programe za prikupljanje i razdiobu informacija, obuku i obrazovanje te uspostaviti mjere intervencije za hitne slučajeve.

U Jadranskom moru se pojavljuje devet vrsta kitova od kojih su većinom zalutale jednike iz Sredozemnog mora. Svega dvije vrste: dobri dupin (Tursiops truncatus) i obični dupin (Delphinus delphis), naše su zavičajne vrste te su uz sve ostale vrste kitova (Cetacea) koje se prirodno pojave u Jadranu strogo zaštićene temeljem Zakona o zaštiti prirode.

Sporazum o zaštiti afričko-euroazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA)

Sporazum o zaštiti afričko-euroazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA) (eng. Agreement on the Conservation of African-Eurasian Migratory Waterbirds) najveći je sporazum u sklopu Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS). Obuhvaća 119 država na području Europe, dijela Azije i Kanade, srednjeg Istoka i Afrike. Zaključno sa 1. listopadom 2013. godine, 71 država i Europska unija su potpisnice Sporazuma. Republika Hrvatska potpisnica je ovog Sporazuma od 2000. godine (NN-Međunarodni ugovori 06/2000).

Cilj Sporazuma je očuvati migratorne ptice močvarice i njihova staništa na čitavom području selidbenih putova.

AEWA obuhvaća 255 vrsta ptica selica koje su ovisne o močvarama u barem jednom dijelu svog godišnjeg ciklusa, a uključuje plijenore, gnjurce, pelikane, vrance, čaplje, rode, kokošice, ibise, žličarke, plamence, patke, guske, labudove, ždralove, ćurline, galebove, čigre, njorke, fetone, brzane, pa čak i južnoafričke pingvine.

Više područja u Hrvatskoj ima međunarodnu važnost kao staništa za migratorne ptice močvarice, dok su hrvatske populacije pojedinih vrsta npr. patke njorke, morskog vranca i malog vranca te crne rode značajne su na europskom nivou.

Zaštita migratornih ptica zahtjeva suradnju među državama a AEWA predstavlja platformu na koji se odvija suradnja i koordinacija međunarodnih aktivnosti. Djelovanje Sporazuma provodi se temeljem Akcijskog plana, koji obuhvaća smjernice potrebne za zaštitu vrsta i staništa, upravljanje ljudskim djelatnostima, istraživanje i monitoring te edukaciju.

Tajništvo Sporazuma koordinira provedbu Akcijskog plana, organizira sastanke i promiče Sporazum među državama koje se nalaze na njegovom području. Tehnički odbor pruža znanstvene i tehničke savjete i preporuke vezane uz Akcijski plan, provedbu Sporazuma i planirana istraživanjima.

Svjetski dan ptica selica

AEWA je 2006. godine pokrenuo globalnu akciju "Svjetski dan ptica selica" sa svrhom upoznavanja javnosti o važnosti zaštite ptica selica. Taj dan se obilježava u čitavom svijetu drugog vikenda u svibnju, kada se organiziraju edukacijski programi, promatranje ptica, festivali, likovna natjecanja i druge aktivnosti na koje se poziva javnost na sudjelovanje. Za svaku je godinu odabrana zasebna tema: ptice kao ambasadori biološke raznolikosti, prepreke selidbama, zaštita najugroženijih vrsta.

Svjetski dan ptica selica 2012.

Svake godine drugog vikenda u svibnju obilježava se Svjetski dan ptica selica (World Migratory Bird Day) radi informiranja javnosti o potrebi zaštite ptica selica i njihovih staništa.

Ovaj događaj je potaknut 2006. godine od strane Tajništva Sporazuma o zaštiti afričko-euroazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA) i Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS-Bonnska konvencija), a nadovezuje se na već postojeću inicijativu Sjedinjenih Američkih Država iz 1993. godine, kojom je SAD pokrenuo obilježavanje Međunarodnog dana ptica selica (International Migratory Bird Day).

Na svom epskom putovanju dugom tisuće kilometara, ptice selice povezuju različite kontinente, kulture i ljude. Upravo ovogodišnja tema Ptice selice i ljudi – zajedno kroz vrijeme želi naglasiti nevjerojatan odnos koji se razvija između ptica selica i ljudi.

Tijekom stoljeća čovječanstvo je bilo zadivljeno pticama selicama koje su u mnogim drevnim kulturama bile prisutne u obliku simbola ili legendi. Razni umjetnici, glazbenici, pjesnici i kreatori oduvijek su koristili ptice selice kao nepresušni izvor inspiracije za svoja djela.

Ptice selice su jedna od najosjetljivijih skupina životinja jer njihov životni ciklus uključuje nekoliko tipova staništa. Od velike su im važnosti močvarna staništa koja predstavljaju mjesta gdje se ptice gnijezde, hrane ili odmaraju. Onečišćenje okoliša, promjena klimatskih uvjeta i razne ljudske aktivnosti, uključujući neprimjereno korištenje zemljišta i neodrživi lov, ozbiljna su prijetnja opstanku migratornih vrsta ptica u cijelome svijetu. Ljudske tvorevine, kao što su zgrade, rasvjeta u gradovima, dalekovodi i vjetroelektrane, često predstavljaju prepreke i opasnost na njihovim migracijskim putovanjima.

Fenomen selidbe ptica je ključan za život na Zemlji, jer su ptice selice pokazatelji stanja bioraznolikosti, ekosustava i klimatskih promjena. Ptice selice također doprinose uslugama ekosustava (ecosystem sevices), kao što je npr. oprašivanje, o kojima ovisi i naš opstanak. Stoga, kako bismo i u budućnosti održali uzajamnu povezanost ptica selica i ljudi, moramo postati svjesni našeg neodgovornog ponašanja koje može ugroziti ptice.

Sporazum o zaštiti šišimiša u Europi (EUROBATS)

EUROBATS - Sporazum o zaštiti europskih populacija šišmiša (engl. Agreement on the Conservation of Populations of European Bats) stupio je na snagu 1994. godine, a trenutno broji 35 država članica. Jedan je od sporazuma pod okriljem Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS), čiji je cilj osigurati aktivnu zaštitu ugroženih migratornih životinjskih vrsta preko čitavog područja njihovog rasprostranjenja.

EUROBATS sporazum štiti sve 52 vrste šišmiša koje se pojavljuju na području Europe, kroz zakonodavstvo, edukaciju, provedbu mjera zaštite i međunarodnu suradnju među državama strankama, ali i onima koje još nisu pristupile Sporazumu. U geografskom smislu Sporazum pokriva područje zapadnog Palearktika.

Provedbu EUROBATS sporazuma koordinira Tajništvo (EUROBATS Secretariat) smješteno u Bonnu u Njemačkoj. Sve odluke i rezolucije čija je provedba obveza za države stranke donose se i usvajaju na Sastancima stranaka (Meeting of Parties - MoP). Savjetodavni odbor (Advisory Committee) zadužen je za provedbu Akcijskog plana koji se donosi na Sastancima stranaka, praćenje stanja populacija šišmiša, pravovremenu uspostavu mjera za rješavanje problema kada se oni pojave te provedbu međunarodnih aktivnosti i suradnje. Stalni odbor Sporazuma (Standing Committee) odgovoran je za administrativna i financijska pitanja u razdoblju između dva Sastanka stranaka.

Republika Hrvatska je stranka Sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša od 2000. godine, kada je donesen i Zakon o potvrđivanju Sporazuma o zaštiti šišmiša u Europi (EUROBATS) (NN-Međunarodni ugovori 06/2000). Predstavnici Republike Hrvatske sudjeluju na Sastancima stranaka i sastancima Savjetodavnog odbora, a o provedbi EUROBATS sporazuma u RH podnose se nacionalna izvješća prije svakog Sastanka stranaka.

U Republici Hrvatskoj svih 35 vrsta šišmiša koje redovito obitavaju u našoj zemlji, ali i sve ostale vrste šišmiša koje se prirodno pojave na teritoriju RH, strogo su zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/2013) i Pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/2013), a 17 vrsta nalazi se u Crvenoj knjizi ugroženih sisavaca Hrvatske. Obveza provedbe strogih mjera zaštite svih vrsta šišmiša proizlazi iz EUROBATS sporazuma, ali i ostalih međunarodnih sporazuma kojih je Republika Hrvatska stranka, kao i iz odredbi Direktive 92/43/EEZ o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta.

Konvencija o europskim krajobrazima

Zemlje članice Vijeća Europe donijele su Konvenciju o europskim krajobrazima u Firenci 2000. godine, kao prvi međunarodni ugovor čiji je isključivi predmet zaštita, upravljanje i jačanje europskog krajobraza.

Krajobraz ima važnu ulogu javnog interesa na području kulture, ekologije, okoliša i društva te predstavlja bogatstvo koje pogoduje gospodarskoj aktivnosti, posebno turizmu. Kao vrlo važan čimbenik za dobrobit pojedinca i društva te kvalitetu života, krajobraz igra važnu ulogu u ostvarenju čovjekovih težnji i jačanju europskog identiteta.

Nažalost, razvoj poljoprivrede, šumarstva, industrijskih i rudarskih proizvodnih metoda, te regionalnog planiranja, urbanističkog planiranja, prometa, infrastrukture, turizma i rekreacije te promjene u svjetskom gospodarstvu često oštećuju krajobraze ili brišu njihova specifična obilježja.

Svrha Konvencije je promicati krajobraznu zaštitu, upravljanje i planiranje europskih krajobraza te organizirati europsku suradnju o pitanjima krajobraza.

Obuhvat Konvencije vrlo je velik: Konvencija se odnosi na cjelokupni teritorij stranaka i obuhvaća prirodna, ruralna, gradska i prigradska područja, uključujući kopno, područja kopnenih voda i morska područja.

Konvencija se bavi svakodnevnim ili degradiranim krajobrazima kao i onima koji se mogu smatrati iznimnim. Drugim riječima, Konvencija priznaje važnost svih krajobraza, a ne samo iznimnih krajobraza, s obzirom na njihov odlučujući utjecaj na kvalitetu života, te s obzirom na činjenicu da zaslužuju pažnju u sklopu krajobrazne politike.

Iako pojedinac nesumnjivo ima svoju ulogu u očuvanju kvalitete krajobraza, određivanje općeg okvira za zaštitu kvalitete krajobraza u nadležnosti je javnih vlasti. Članice konvencije obvezale su se na provedbu sljedećih mjera na nacionalnoj razini:

Opće mjere

  1. Priznavanje zakonom krajobraza kao bitne sastavnice čovjekovog okruženju, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine, te temelj identiteta područja.
  2. Uspostava i provedba krajobraznih politika koje imaju za cilj zaštitu, upravljanje i planiranje krajobraza.
  3. Uspostava postupaka sudjelovanja javnosti, lokalnih i regionalnih vlasti te drugih stranaka koje su zainteresirane za određivanje i provedbu krajobraznih politika.
  4. Ugrađivanje krajobraza u svoje politike regionalnog i urbanističkog planiranja, te u svoje kulturne, okolišne, poljoprivredne, socijalne i gospodarske politike, kao i u sve druge politike koje bi mogle izravno ili neizravno utjecati na krajobraz.

Posebne mjere

  1. Upozoravanje civilnog društva, privatnih organizacija i javnih vlasti na vrijednosti krajobraza, njihovu ulogu te promjene u njima.
  2. Poticanje obuke stručnjaka za ocjenjivanje krajobraza i radnje koje se u njima odvijaju, višedisciplinarnih programa obuke za krajobraznu politiku, zaštitu, upravljanje i planiranje krajobraza za stručnjake iz privatnog i javnog sektora i udruge, školskih i sveučilišnih tečajeva iz odgovarajućih područja, baveći se vrijednostima koje se pridaju krajobrazima i pitanjima u vezi s njihovom zaštitom, upravljanjem i planiranjem.
  3. Angažiranje pomoći svih zainteresiranih stranaka s ciljem unapređivanja znanja o krajobrazima i osiguranja da se postupci prepoznavanja i procjene vode razmjenom iskustava i metodologije između ugovornih stranaka na europskoj razini.
  4. Određivanje ciljeva kvalitete za identifikaciju i procjenu krajobraza, i to nakon postupka sudjelovanja javnosti.
  5. Provedba krajobraznih politika putem uvođenja instrumenata s ciljem zaštite, upravljanja i/ili planiranja krajobraza.

 

Međunarodna konvencija za regulaciju kitolova (IWC)

Međunarodna konvencija o regulaciji kitolova otvorena je za potpisivanje 2. prosinca 1946. u Washingtonu DC, Sjedinjene Američke Države. Do danas je Konvenciju ratificiralo 89 zemalja ugovornih stranaka (od toga 26 država članica EU).

Depozitar Konvencije je Vlada Sjedinjenih Američkih Država, a o provođenju Konvencije brine se Međunarodna komisija za kitolov (IWC) sastavljena od predstavnika država ugovornih stranaka.

Osnovni ciljevi Međunarodne konvencije o regulaciji kitolova su:

  • Određivanje posebnih područja koja će se zaštititi kao utočišta populacija ugroženih vrsta kitova
  • Osiguravanje pravilne zaštite svih vrsta kitova od prekomjernog izlova kao industrijske grane
  • Primjerena regulacija kitolova koja dopušta obnovu određenih populacija ugroženih kitova, te samim time i sprečavanje dovođenja pojedinih vrsta kitova na rub izumiranja
  • Postizanje zajedničkog interesa za dostizanje optimalnog stupnja brojnosti određenih populacija kitova što je prije moguće, bez stvaranja ekonomskih i hranidbenih poteškoća.

O provođenju Konvencije brine se Međunarodna komisija za kitolov (IWC), a sjedište Tajništva Komisije je u Cambridge-u u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske. Osnovni zadatak Međunarodne komisije za kitolov je kontinuirani nadzor i po potrebi revizija mjera određenih Dodatkom Konvencije koji regulira provođenje kitolova u svijetu.

Svaka država stranka Konvencije, u skladu s člankom 3. Konvencije ima pravo imenovati jednog povjerenika (commissioner) koji zastupa svoju državu na sastancima Međunarodne komisija za kitolov.

Republika Hrvatska postala je punopravna stranka Međunarodne konvencije za regulaciju kitolova 10. siječnja 2007. godine - Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije o regulaciji kitolova (NN-Međunarodni ugovori 6/06).

Protokol o posebno zaštićenim područjima i biološkoj raznolikosti u Sredozemlju (SPA protokol)

Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora i biološkoj raznolikosti (Protocol Concerning Specially Protected Areas and Biological Diversity Mediterranean – SPA/BD Protocol) u okviru Konvenciju o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja (Barcelonska konvencija), je dokument koji uspostavlja okvir za zaštitu i očuvanje bioraznolikosti vrijednih područja u Sredozemnom moru.  SPA/BD Protokol je osnovni alat za implementaciju Konvencije o biološkoj raznolikosti na Mediteranu vezan uz održivo upravljanje bioraznolikošću obalnih i morskih područja. SPA/BD Protokol je donesen 1982., a potom je zamijenjen novim u sklopu izmjene Mediteranskog sustava 1995. godine. U Republici Hrvatskoj Protokol je stupio na snagu 12. svibnja 2002. godine (NN-Međunarodni ugovori 11/2001).

Protokol predviđa tri glavna elementa kako bi se osiguralo očuvanje bioraznolikosti u Sredozemlju:

  • stvaranje, zaštita i upravljanje posebno zaštićenih područja (SPA)
  • uspostava popisa posebno zaštićenih područja značajnih za Sredozemlje (SPAMI)
  • zaštita i očuvanje vrsta.

U okviru (Mediteranskog akcijskog plana) (MAP) djeluju centri za regionalne aktivnosti (RAC) koji koordiniraju provedbu pojedinih protokola Barcelonske konvencije. Centar regionalnih aktivnosti za posebno zaštićena područja (Regional Activity Centre Specially Protected Areas RAC/SPA) osigurava pomoć mediteranskim zemljama u provedbi obveza prema SPA/BD Protokolu, osobito u odnosu na razvoj i promicanje posebno zaštićenih područja (SPA) i morsku i obalnu bioraznolikosti. Centar izrađuje planove upravljanja, informacijske alate za praćenje stanja (monitoring), razvija svijest o zaštiti prirodnih vrijednosti te sudjeluje u razmjeni informacija između stručnjaka, međunarodnih institucija i nevladinih udruga.

Više o Centru RAC/SPA

Programi regionalne suradnje

Poziv na dostavu projektnih prijedloga za Interreg IPA program prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija 2014. – 2020.

Upravljačko tijelo, Ured za upravljanje programima suradnje i regionalni razvoj Agencije za regionalni razvoj Republike Hrvatske, objavljuje 1. poziv na dostavu projektnih prijedloga za Interreg IPA program prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija 2014. – 2020. Prvi poziv na dostavu projektnih prijedloga otvoren je za četiri prioritetne osi Programa. Ukupna vrijednost poziva je 15.009.809,00 EUR od kojih 12.758.338,00 EUR predstavlja EU su-financiranje, a 2.251.471,00 EUR predstavlja nacionalno su-financiranje.

Rok za dostavu projektnih prijedloga putem elektronskog sustava za praćenje (electronic Monitoring System) je 1. srpnja 2016. godine u 15:00h. Svi potrebni detalji o prvom pozivu na dostavu projektnih prijedloga te prijavni paket nalaze se na službenoj stranici Programa: http://www.interreg-croatia-serbia2014-2020.eu/.